Protojerej-stavrofor dr Darko R. Đogo: Kijevski rokenrol

0
36
Foto jutjub

Danas ćemo malo lakše teme: Rokenrol!

Kada se raspadao SSSR, „sovetskie lюdi“ nisu bili željni ničega drugog kolio RnRa – najsavršenijeg čeda popularne (ne)kulture Zapada. Nasuprot starijem sovjetskom sloju, novi rok je krenuo jako i nezavisno: pojavljivale su se bradate bande koje bi odjednom artikulisale krik čovjeka u vrtlogu vremena. Taj krik je bio poželjan, ljudski gotovo neophodan, „slobodan“ u onom najopštijem i najslovenskijem smislu riječi: vrištalo se i to je bila muzika.

Tu negdje se pojavljuje ukrajinska grupa GrinGrej (Green Grey). Tu negdje 1993 – taman na vrijeme da bude i grupa i da bude ukrajinska.

Danas GrinGrej i „nezaležna“ („nezavisna“) slave rođendan.
Bilo je predviđeno da im rođendanska proslava bude zajednička: administracija predsjednika Ukrajine (koja je u čitavom ruskom prostoru – dakle ne samo u Rusiji i Bjelorusiji! – važnija od Vlade) pozvala je kijevske rokere da nastupaju u okviru proslave tridesetogodišnjice nezavisnosti. Zatim je svoj poziv otkazala – sjetivši se nekolicine neprijatnih činjenica: GrinGrej dominantno pjevaju na ruskom jeziku. Takođe: prilikom ranijih pokušaja nametanja ukrajinskog jezika kao jedinog službenog, eksplicitno su se izjasnili protiv – na vrlo rokenrolerski i neprijatan način. Ili, kako bi rekli iz administracije predsjednika: „GrinGrej nam se ipak ne uklapa u koncepciju“. To znači: u koncepciju proslave i koncepciju Ukrajine.
Zanimljiva je i reakcija samih rokera (za koju su u administraciju rekli da „prave od muve slona“). Anrej Jacenko vrlo je živo reagovao napisavši:

„Nas žele da izbrišu iz istorije. Mi, grupa GrinGrej, praktično smo vršnjaci Ukrajine. Na početku devedesetih, mi smo, okriljeni nezavisnošću i slobodom, zatresli muzička prostranstva Ukrajine i ne samo to… Pjesma „Na kiši“, naš je prvi hit i vrlo je važna za istoriju grupe. Često nam kažu naši poklonici da su ta i druge pjesme izmijenili njihov pogled na svijet i u tom momentu im ukazale na pravac razvijanja…“

Sumirajući poziv na koncert i iznenadno otkazivanje poziva, Jacenko nastavlja;

„I odjednom nam kažu da će na koncertu nastupiti samo ukrajinskojezični umjetnici i da se mi ne uklapamo u koncepciju praznika!! Kako reagovati na to? Za 30 godina nezavisnosti mi smo postali jedna od najnagrađenijih grupa u Ukrajini! Imamo više od stotine raznih nagrada od čega dvije MTV music awards!! Sva naša dostignuća bila su pod zastavom Ukrajine i mi smo se uvijek ponosili time! Mi smo 100% ukrajinski proizvod! Pisali smo pjesme, snimali klipove, davali koncerte, plaćali poreze, djecu odgajali u Ukrajini! I ma kome se to sviđalo ili ne, imamo ukrajinske pasoše i mi smo građani UKRAJINE!

Da, mi pjevamo na ruskom jeziku, ali treba li da dajemo (pripisujemo) svo ruskojezično kulturno naslijeđe Rusiji?!“

(vidi: https://strana.ua/news/345863-hruppa-green-grey-ne-vystupit-na-den-nezavisimosti-iz-za-pesni-na-russkom-jazyke.html)

Opet, dakle, nekakav „nesporazum“.

Međutim, nesporazum nije tako neobjašnjiv. Administracija ukrajinskog predsjednika živi u Ukrajini 2021. godine, svjesna čemu je uopšte služilo posljednjih 30 godina, ali ka čemu je vodila i predistorija ukrajinskog secesionizma od 1917. do 1991. Muzikanti iz GrinGreja žive na prelazu iz USSR u nezaležnu Ukrajinu – dakle u 1991, u maglovitoj zoni između svijesti i nesvjesti u kojoj ispostavljaju računa za nedostatak želje da pojme čemu je nezavisnost koju podržavaju i slave uopšte služila – a to je upravo ono što im se desilo – depolitizaciji, degradaciji i uništenju svega što uopšte miriše na Moskvu. Svakako da je spoj – vremenski i vrijednosni – ta dva datuma do sada mogao biti iskaziv kroz napadnu lojalnost Ukrajini na „moskaljskom“ jeziku. Danas taj dogovor više ne važi.

Tačnije, taj dogovor ne važi od 2021.godine, od početka konačne ukrajinizacije Ukrajine u okviru koje je Vrhovna rada usvojila zakon o službenom jeziku koji predviđa potpunu ukrajinizaciju, Ustavni sud potvrdio ustavnost zakona i praktično ustavno nepostojanje „ruskojezičnih“ građana tj nepostojanje njihovog prava na školovanje na sopstvenom jeziku. U međuvremenu su se nastavili progoni kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve – koja, opet, objedinjuje i ukrajinojezične i ruskojezične Ukrajince i čiji vjernici ne samo da lojalno služe Ukrajini nego vrlo često i sami dijele uzavrela nacionalna osjećanja. Ipak: dijelili ih ili ne dijelili, dovoljno je to što su u duhovnom i kanonskom jedinstvu sa Moskvom da ih „Država“ progoni. Ako je povik „jedan narod – jedna crkva – jedna država – jedan jezik“ do prije nekoliko godina bio ispisan na amblemima neonacističkih organizacija, u međuvremenu je postao zvanična politika Ukrajine. Bez obzira da li je bio po srijedi „nacionalista“ Porošenko ili „građanista“ Zelenski – u mnogo čemu se građanista pokazao kao veći šovinista od „nacionaliste“.

Pa gdje je onda tu „GrinGrej“? Šta sa njihovim vapajem?
U pitanju je tipični i sve češći vapaj ukrajinskih građana (a ogromnom većinom ljudi koji se u nekom etničkom smislu osjećaju Ukrajincima) kojima je sasvim nejasno kako je moguće da se, nakon što su čitav život proživjeli u toj istoj Ukrajini, bili njeni više nego lojalni građani, prihvatili njene identitetske mitove, napadno naglašavali sopstvenu lojalnost Kijevu – sada nalaze u situaciji u kojoj se jezik na kome su odrasli, koji, pored njih, govori ogroman broj Ukrajinaca (u ma kom smislu riječi) proglašava nepoželjnim, a samim tim je nepoželjna i umjetnost na tom jeziku i – samo prividno paradoksalno – čak i lojalna umjetnost na tom jeziku. Ukrajinski rokeri se pitaju kako je moguće da su sami nepoželjni u Ukrajini iako su, kako sami naglašavaju, dali ogroman doprinos toj istoj „nezaležnoj“ („nezavisnoj“)?
Stvar je, ipak, objašljivija.

Savršeno doziranje anti-ruskog sentimenta u osnovama, igranje na apsolutnu identitetsku paralisanost Moskve, primjena taktike „kuvane žabe“ u kombinaciji sa jasnom profilizacijom svojih ciljeva i interesa doveli su do tačnog rezultata. On je danas takav kakav je. Pođimo redom.
Secesija Ukrajine 1993.godine iz zajedničke države sa Ruskom Federacijom izvedena je u drugo istorijsko „smutnoe vrѣmя“ savremene ruske državnosti, u doba kada je jeljcinovština vladala kao jedina zima koje je zaista prijetila da zaledi Ruse: ljudi su umirali na ulici, od promrzlina i industrijskog alkohola. Sami „sovetskie lюdi“ nisu preko noći obnavljali uspomenu na ono ko su bili prije careubistva – russkie. U Ukrajini se dešavalo isto ruiniranje starog ali i snažna konstrukcija novog. Mnogi su se probudili sa pitanjem „šta smo sada mi?“ Pasoš je nudi odgovor: Ukrajinci. Ruskojezični Ukrajinci. Pa dobro. Rusi su ostali rusi samo na Krimu koji su platili krvlju i plaćali ga na rate u svakom bogovetnom ratu, i u istočnoj Ukrajini, tik uz granicu sa Rusijom.

U međuvremenu je Ukrajina kidala veze sa Rusijom, njeni predsjednici su pisali knjige sa programskim naslovima „Ukrajina nije Rusija“, dobijala „pomoć“ u svojoj emancipaciji sa Zapada. Njeni udžbenici su napunjeni svim mitomanskim opštim narativima kojima se udžbenici pune kada se radi na odvajanju jedne cjeline: najprije se ustanovilo da nijedno ime iz prošlosti naroda koji živi u „nezaležnoj“ nema pravo na sapostojanje – dozvoljena je samo „Ukrajina“ i „Ukrajinci“ – iako je sam Gruševski, jedan od otaca Ukrajine pisao da se je još u njegovo vrijeme (1866-1934) ime „Rusin“ i „ruski“ (za jezik) čuvalo i tek kod „emancipatorski“ raspoloženih slojeva mijenjalo imenom „Ukrajinac“ i „ukrajinski“ – upravo da bi se istakla različitost od Moskve. Zatim se u istoriografiji, udžbeničkoj i „naučnoj“, shodno političkim zahtijevima, ime Ukrajine se proteglo milenijumima unazad – stvarajući neprekidnu shizofreniju u kojoj je nemoguće odgovoriti kako je to „vječita Ukrajina“ „jedina prava nasljednica“ kijevske Rusi (Rusь).

Iz spektra ideoloških mitova su se izvadili, upotriejbili i raširili svi mogući: onaj o „Moskaljima“ koji „i nisu Sloveni“ već „pogana smjesa Ugro-Finaca i Tatara“ (nasuprot koga stoje „čistokrvni“ Ukrajinci-Sloveni koji „nisu nikada pokoreni“ – iako, naravno, jesu). Utisnuta je svijest o „moskovskoj okupaciji“ i „izrabljivanju ukrajinske zemlje“ a Bogdan Hmeljnicki je postao neka vrsta serdara Janka Vukotića ukrajinske istorije i svijesti: tragična figura koja „nije shvatila“ kakva je prijetnja bilo kakav rat zajedno sa „lažnom braćom“. Gogolj je postao ukrajinski Njegoš – isuviše veliki da bi ga se lako moglo odreći, ali isuviše sveruski integralista da bi se mogao čitati bez interpretatora čije su tumačenjske pozicije i intervencije uvijek „pametnije“ od samog Gogolja: „nije on tako shvatao ruskost o kojoj je govorio“ ili je čak „bio prinuđen da tako piše“ ili je pak i on „mlad kontaminiran Moskvom“ (zvuči li poznato?!) Tako ukrajinski tumač i čitalac uvijek pretpostavlja ujedno da je Gogolj i „najveći ukrajinski pisac a ujedno i najveći pisac na svijetu“ ali i da on i tumač koji ideološki preoblikuje Gogolja znaju nešto što sam Gogolj nije znao niti primijetio.

Ukrajinci, inače, sve manje zaista čitaju Gogolja. Taras Buljba je „ruska propaganda“.

Djeca su čitala tu istoriju, rasla uz GrinGrej.
Pitanje ruskog jezika bi uvijek visilo kao najvažnije pitanje integracije ukrajinskog društva. „Proruski“ političari – iako nacionalni Ukrajinci (Janukovič, na primjer) snažno bi se u izbornim kampanjama zalagali za davanje statusa drugog službenog jezika ruskom jeziku. To obećanje bi obično kasnije zaboravljali. „Proukrajinski“ političari – takođe nacionalni Ukrajinci – bili bi eksplicitno protiv, vodeći se politikom „jedna država – jedan službeni jezik“ Za tu politiku im je nedostajalo političkog kapaciteta sve do 2021.g.. „Građanski nacionalisti“ bi „pomirljivo“ pričali o „nepotrebnosti identitetskih tema“, o tome da „jezičko pitanje nema nikakvog uticaja na život građana“, o tome da „država može da propiše službeni jezik shodno imenu države, ali svako ima pravo da javno govori na onom jeziku koji želi“. Proruskim Ukrajincima se činilo uvijek da su „građanisti“ „manje zlo“ a i da će biti dosljedni u primjeni svoje „širokogruodsti“. Ili da ih bar neće opsesivno tjerati da pređu na ukrajinski, poput „nacionalista“.
Zato su se ruskojezični Ukrajici obradovali Vladimiru Zelenskom, kome ni samom ruski nije bio stran u izbornoj kampanji. Neki – mnogi – su i glasali za njega. Obećavao je.

Onda su se probudili, kao i Andrej Jacenko, u jednoj drugačijoj Ukrajini.

Naravno, nije da Jacenkove nevjerice nema ni u samoj Rusiji – tamo ni tada (a u mnogo manjoj meri ali: ni danas) nije nedostajalo bilo iavnih, bilo za tuđu naivnost zainteresovanih zagovarača apstraktnog zajedništva ili čak dobrohotnosti političkog projekta nastalog secesijom: „no, oni vse-taki rodnыe, naši!“ „mudrost“ je ravna onoj koje se danas neprijatno (ne) sjećaju brojni zagovarači secesije Crne Gore – „imaćemo dva srpska glasa u međunarodnim organizacijama“. Kako je dva srpska glasa trebalo da donese garnitura koja je čak i unutar labave konfederacije i na najbanalnijim nivoima (poput danas zaboravljenog izbora za zajedičkog predstavnika za „Pjesmu Evrovizije“) birala konflikt i secesiju – logička je prepreka koju ni najdomišljtiji ljudi normalnog stanja uma nisu u stanju da preskoče. Kako će politički procesi zasnovani i trajno obilježeni povicima „Ukraina – ne Rossiя“ ili „nika više 1918“ dovesti do druge „rođene“ i „naše“ „države“ (isto toliko „države“ koliko i „naše“) ni danas nikome ne može biti jasno – mada se tužni čovjek, zatečen u provaliji ukrajinskog građanskog nacionalizma, nestandardan za ukrajinski etnički standard („jedna država – jedan narod – jedan jezik“) i danas domišlja i vapije: „zašto od nas tražite da budemo ono što nismo?“

To Ukrajinu ne interesuje. Ona je oduvijek bila jedino zamišljena, planirana i ostvarena kao anti-Rusija. Ako je tek nakon secesije za ukrajinske vlast bilo važno samo usvojiti trozubac na pasošu kao odgovor na pitanje „ko sam ja?“, ako je nešto kasnije pored trozupca trebalo i prigrliti istorijski narativ o „ugro-finskim“ „Moskaljima“ koji „i nisu Sloveni“ te koji „svojataju ukrajinsku istoriju“ i kijevsku „Rusь“, danas je ljestvica podignuta visoko. Ali ukrajinske vlasti znaju odlično da bez prisustva Moskve ukrajinski građani, pa i oni „ruskojezični“ nemaju izbora osim da preko te ljestvice preskaču.

Nekada su GrinGrejovci pjevali stihove, na ruskom jeziku, koje im je zamjerila administracija Zelenskog:

„Naše Pravo, nam rešatь.
Naše Pravo, čto skazatь.

Da, я pomnю na kakom яzыke,
Mne babuška v detstve čitala skazki…“

Sjećali su se jezika na kome im je pripovjedala baka. Da li je baka pripovjedala o starim bogatirima, ruskim, sveruskim? O podvizima jednog naroda? Bake to obično rade. Da li je baka to zaboravila ili su GrinGrejovci upamtili jezik, ali ne i bakine riječi? Teško je to danas reći. Kada su, ipak, prešli i na ukrajinski jezik, poslali su snažnu poruku „ukrajinskojezičnoj braći“:

„Hoč bi яk ce bulo neprosto,
Ale mi іz toboю živem u odnomu prostorі.
І visяči nad prіrvoю na rіznih storonah terezіv,
Mi tut іz vami odnakovo rіvnі usі““

„i ma kako to bilo teško
Ti i ja živimo na istom prostoru
I viseći na kantaru iznad ponora na različitim stranama
Mi i vi smo ipak isti svi.“

Kako li se sada osjećaju GrinGrejovci? Ne znam. Koliko je RnR ponekad ljekoviti vrisak, on u svojoj narkotičnoj muzikalnosti i muzičkoj narkotičnosti najčešće zamagli perspektivu.

IN4S