Kada predačke Oči (ne) obavezuju

0
75

П. Н. Рудјакову, на вѣчную памѧть

Piše: o. Darko Đogo

Upokojio se moj prijatelj Pavle Nikolajevič Rudjakov. Pišem ove redove sa onim osjećajem prijateljske krivice sa kojom se neminovno susrećemo kada nas napuste dragi i veliki ljudi za koje u isto vrijeme znamo da smo srećni što smo ih poznavali ali i slutimo da smo nekako kao prijatelji mogli da im damo više svoga vremena i pažnje – ma kakve okolnosti bile takvima da na njihova pisma i pozive odgovaramo nikada dostojno njihove ljubavi i pažnje. Tako nekako i pisac ovih redova prema Pavlu Nikolajeviču. Morao sam više. Jer: taj čovjek je cijeloga sebe dao da osvijetli istinu za koju se strada – i za koju je zaista i sam stradao u svome životu – da su Srbi i Rusi i Ukrajinci cjelina a svaki nesporazum pa i rat između nas, za račun drugih sila – tragedija jednog naroda. Upokojio se Pavle Nikolajevič i ostao je njegovo posljednje pismo neodgovoreno, sve dok mi Lesja nije napisala da se upokojio. I zato je ostala moja obaveza da drugi tom moje Rusi bude pisan kao da i dalje mogu da razgovaram sa Pavlom Nikolajevičem Rudjakovim.

Upokojio se u nevrijeme. Postoji li uopšte vrijeme kada se na staroj Rusi, od Kijeva do Moskve, moguće upokojiti, smiriti poslove i odnose i spokojno predati i jedne i druge nasljednicima sa porukom da razvijaju i čuvaju ono postignuto, a ne da se, poput nas, poput naših predaka, bore čitavog života za Cjelinu kojoj su se posvetili: za Crkvu kojoj nijedan (auto)kolonijalni upravnik neće odbijati dijelove da bi od krhotina Ruske ili Srpske Crkve načinio pridvornu kapelu dvadesetovjekovnim provincijalizmima koje bi po drezdenskim i ranijim kongresima Kominterne proglašavali „nacijama“ a u međuvremenu ih etablirali direktivama, streljačkim strojevima i represijama. Za Cjelinu toga naroda koji – makar na svoju štetu ili baš na nju – i dalje nekako sluti cjelovitost sa negdašnjom braćom, makar mu ta braća oduzimala i političke slobode na jezik, ravnopravnost i pripadanje istoj državnoj Cjelini sa svima onima koji i dalje nisu zaboravili iskonskost cjelovitosti ruskog i srskog svѣta. Pavle Nikolajevič je odlično poznavao i često citirao Njegoša jer i njemu je bilo suđeno da nosi Krst strašne borbe s svojim i tuđinom – borbe strašne jer makar u vjekovnim inercijama i trenutnim političkim zabludama mi nikako – pa ma nam brat i hiljadu puta rekao da nam to više nije – ne možemo da odustanemo od Kijeva ili Nikšića. Njima sa druge strane je lako. Njihov je identitet od početaka u negaciji našeg. Njihov osjećaj za sebe načinjen na komadanju nas. Njihova sposobnost da služe svakog gospodara – najpraktičnija moguća istorijska vještina koja ih ne obavezuje ni na šta osim da novoj Imperiji budu korisni, a korisni su samim tim što više nisu mi.

Zato se pitam da li se moj prijatelj, poput bilo koga od nas, zaista mogao upokojiti znajući da se u kijevskoj Radi priprema i donosi zakon o „autohtonim“ (korjenitim) narodima Ukrajine u kojem neće biti – ruskog naroda? Da li su mu posljednji dani bili i dalje prožeti brigom? Ili je poput svih nas znao da se i to zlo spremalo decenijama, pa i vjekovima, da je ono u liku ukrajinskog građanskog nacionalizma i „otvorenosti“ za sve samo bezuspješno i relativno kratko skrivalo svoje pravo lice – nerazlično od onoga SS „Azova“ i „Desnog sektora“? (A kako koordinatori i prepisivači rješenja sa jednog kraja na drugi pravoslavnog slovenskog svijeta obično svoje metodologije prenose i kopiraju svjesni upravo Cjeline koju se trude da razbiju – pitam se: možemo li, kada za to bude dovoljno političke snage tj kada crnogorski građanski nacionalizam u dovoljnoj mjeri pacifikuje srpski integralizam i u ND Crnoj Gori očekivati skupštinsko usvajanje zakona o „autohtonim“ narodima u kojima neće biti srpskog? Nikada! Sjećam se i nekoliko „nikada“ kao odgovora na moje pitanje kada će „obnovljena državnost“ Crne Gore posegnuti za našim crkvama.) Da li je slutio – nikada nismo stigli to da do kraja ispričamo – da su svi otkloni od osjećaja nedjeljive Cjeline Rusi i Srbije kao metafizičkih a ne političkih pojmova, da su sve parcelizacije onoga iznad nas uvodi u tragediju nas samih, počeci „predateljstva“?

Možda. Kao i za moga Rista, kao i za Milana, kao i za Đeda i Tasu, čovjeku nije dato da zna, osim da sluti „šta bi oni danas?“ Kako bi podnijeli i kako bi nama dali da podnosimo ovu stvarnost? Racionalni odgovor – onaj da je takvo domišljanje samo emotivna reakcija a da u životu i istoriji hipotetičkih odgovora nema – ne govori mnogo jer mi ne tražimo jedno znanje o praktičnom već pokušavamo da naslutimo egzistencijalne impulse ispod toga praktičnog. Znamo da, da su među nama, da i dalje hode tijelom, mnogo šta uopšte ne bi bilo takvim kakvo jeste. Slutimo, kao Hrišćani, da negdje i dalje učestvuju u našim životima. Kao Srbi, gledamo ih u Nebeskoj Liturgiji Vladike Nikolaja kako – čak i pred prestolom Bogočovjekovim – nemaju luksuza da u vječitom beskraju sebepredaju Tvorcu oslobođeni naših padova, oslobođeni koljenopriklonjenog pogleda istovremeno u Lice Boga Slova i u naše stanje, da se pitaju ne samo „kako nam je?“ već „kakvi smo?“ Jesmo li „lošiji nego pred Kosovom“ i odričemo li se – životom i djelima, mišlju i osjećanjima „srpskoga imena“? Kakva li je vječnost našim starinama? Kakva li će nama biti, ako im se primaknemo? Kako li gledaju na nas danas? Čovjek se lako pretplati na ljubav predaka. To je stoga što mi živimo u kulturi savremenika: 99% ljudi koje susrećete važniji je svaki savremenik nego svi pasovi njihovih i naših predaka zajedno. Mislite da pretjerujem?

Koliko ljudi će se potruditi da savlada engleski jezik – a time i da ostvari prostor komunikacije sa (naizgled) beskrajnim globalnim selom savremenika, a koliko ljudi će se potruditi da savlada nekoliko pismena – recimo ѣ, ѥ, ѧ, ѫ, ѹ, ѿ kako bi nam bili dostupni svi spisi naših predaka? Ali ne – kao i ćirilicu uopšte danas – mi „nema potrebe da učimo jer je to svakako samo naše pismo“. Ne – za raziku od Vladike Nikolaja koji je znao da Sveti srpski preci traže i sveto i srpsko potomstvo – današnji čovjek živi sa osjećajem pretplaćenosti na raj i pretplaćenosti na predačku milost. Zato, možda, i tako lako sva bivša braća isklesuju sa predačkim im biljegova pomenove srpskog imena po Crnoj Gori ili trojične pozive „Vь ime ѿca i Sna i Dha Svta“ po srpskoj Bosni i Hercegovini od Sv. Save. Zato u udžbenicima moraju da se prevode ne samo tekstovi nego i realcije: da se umjesto „Rusъ“ piše „Ukraїina“ i kada se još ni u bilo kom smislu pomenula nije, da se izmišljaju „čistiji Rusi od Moskalja“ i „Srbi od Srbalja“, da se mantra od hiljadugodišnjim realijama tamo gdje su ljudi do skora znali odakle su se iz Hercegovine, Bosne i sa Kosova preselili u koju nahiju i iz koje su nahije došli u Šumadiju ili Banat, tamo gdje se pola Malorusije raselilo po Moskoviji a pola Moskovije išlo na Don. Kada predačke Oči ne obavezuju, ni njihove kosti ne govore ništa prijatno.

Njihov pogled ka nama je zato uvijek prvi, onaj koji prethodi našem pogledu u njih. U trenutku kada završavam ovaj tekst, ne mogu da se ne pitam kakav li je taj život duše sa pogledom u nas ovdje, sa znanjem da još svemu nije kraj? Šta li danas osjećaju moji hercegovački preci koji su se upokojili – a da se nikada, dokle nam je ove srpske grude na vjetrometini, ne možeš upokojiti? Da li su im znanja o budućim događajima data od jednom, sva, ili i sami učestvuju u tragediji moga dana? Da li su oni što su iznijeli Nevesinjsku pušku, što su se borili da se prisajedine negdašnjoj srpskoj kneževini Crnoj Gori i Brdima, našli utjehe ili dodatne brige u činjenici da nas je izdaja i dojučerašnjih saboraca i velikih sila ostavila Austro-Ugarskoj na milost ali da nas je upravo ta tragedija spasila posljedica HH vijeka – pa smo danas nedvosmisleno i neumanjeno Srbi u Ljubinju i Gacku, Nevesinju i Trebinju? Kako li su dočekali svoje potomke a naše pretke iz Prebilovaca i Pive? Koliko puta su pali na koljena i molili Blagog Hrista koji i njih milovaše?

Čovjeku nije dato da sve zna. I upravo zato on je dužan da živi život poput svojih predaka. Moj život – način na koji živim, činim, mislim, pišem, djelujem – nikada nije sasvim i samo moj. On je odgovor na pitanje o učešću ljudi koji su se upokojili u meni i mome u njima.

Jer jednoga dana – nije to baš popularna istina za savremenog čovjeka, ali time ništa manje istina – i nama se valja upokojiti. Upokojiti i stražiti nad našom djecom, nad njihovim borbama, iz potonjih redova (daj Hriste Blagi!) Nebeske liturgije gledati na njihove oči, na njihov pogled ka nama. Gledati iz Cjeline njihov život u Cjelini. Kao što nas sada gleda i moj prijatelj, Pavle Nikolejevič Rudjakov.

IN4S