Strah od posrbljivanja Crne Gore ravan je strahu da će se Turska poturčiti

0
67

„Međutim, kako je vladajući DPS prihvatao najekstremnije secesionističke pozicije u još zajedičkoj Državi, pa sa njima i pseudo-istorijske i ideološke neologizme Perovića i starih Liberala (ali ne i Staerog liberala), „posrbljavanje“ je najprije zauizmalo prostor u kafanskom žagoru, da bi se na kraju, sa ekstremizacijom dukljanskih pozicija u političkom životu Crne Gore preselilo i u politički govor“.

Kada je Slavko Perović, u svrhu promovisanja svoje ideologije zasnovane na pseudo-istorijskim uvidima i ideologiji hrvatske stranke prava, lansirao neologizam „posrbljavanje“, to je zvučalo toliko komično, da se nije moglo vjerovati da će njegov izum ikada ući u repertoar ozbiljnih ljudi, makar i ideološki zabludjelih.

Međutim, kako je vladajući DPS prihvatao najekstremnije secesionističke pozicije u još zajedičkoj Državi, pa sa njima i pseudo-istorijske i ideološke neologizme Perovića i starih Liberala (ali ne i Staerog liberala), „posrbljavanje“ je najprije zauizmalo prostor u kafanskom žagoru, da bi se na kraju, sa ekstremizacijom dukljanskih pozicija u političkom životu Crne Gore preselilo i u politički govor.

Sa tom selidbom je povezano izlaganje sve većih masa pseudo-istorijskim uvidima čija je osnova bila inverzija istorijske istine – one nepokolebljive, dokumentarno potvrđene o tome da je podlovćenska Crna Gora etnički uvijek bila srpska, a da je tek u HH vijeku pod pritiskom austrougarske, italijanske i komunističke vlasti rasrbljavana i koncipovana kao „centar crnogorstva“ koje se oponiralo „srpstvu“ (dakle: sopstvenom identitetu i prošlosti). Etablirali su se lažni narativi o hiljadugodišnjem kontinuitetu „crnogorske državnosti“ kao i kult „obnove državnosti“ koji je u mnogome pripremio teren za secesiju 2006. godine.

„Posrbljivanje Crne Gore“ – taj apsurd nad apsurdima – kao i realno isustvo neprijatnog prijema na Cetinju i okolini doveo je i kod mnogih Srba do svojevrsnog defetističkog stava o tome da je „neophodno“ „predati“ prostor podlovćenske Crne Gore novoformiranom klanu koji se uobličio kao „nezavisna država“. Pa, ipak, apsurd „posrbljivanja“ i dalje nije ništa manji. Najbolje ga je izrazio Matija Bećković danas već antologijskom izrekom da bi strah od posrbljivanja Crne Gore bio ravan strahu da će se Turska poturčiti.

Iako su danas posljedice rasbrljivanja stanovništva zaista najvidnije na ovom području, ne smijemo zaboraviti ni da su Cetinjani 1992. godine u procentu od 92% glasali za zajedničku državu sa Srbijom.

U pitanju je industrijski devastiran a turistički još nedovoljno razvijen prostor zavisan od centralnih vlasti, kako finansijski, tako i u smislu narativa. Vrijedna je pomena činjenica da, iako pod velikim pritiskom, podlovćenska Crna Gora i danas igra veliku ulogu ne samo u samosvijesti srpskog naroda u cjelini, već i angažovanjem svojih sinova u okvirima svesrpskih stremljenja.

Napominjemo samo značajan doprinos Dragana Stanića, na planu rada Matice Srpske kao i na pjesničkom planu, Aleksandra Stamatovića, čuvenog istoričara, Jovana Markuša, takođe nezaobilazno ime naše savremene političke i istoriografske misli, pokojnog Peđu Vukića, najčuvenijeg kritičara mentalitetskih ograničenja nahijskog stanovništva, o. Predraga Šćepanovića, sveštenika koji se u svojim besjedama često osvrće na bolne tačke lokalne istorije stare Crne Gore i Brda, o. Jovana Plamenca, koji je izdržao nebrojene nalete bogoboraca šireći riječ Hristovu i braneći svetinju na Rumiji, Miša Vujovića, poznatog publicistu, kolumnistu i direktora Princip Presa.

Spisak je i dalje poduži i važan…

Zato: „posrbljavanje“ nahija – koje se ponekad čuje kao prijetnja – ne samo da je besmisleno i apsurdno (kako je moguće posrbiti nešto iskonski srpsko?) već predstavlja politički trik, na žalost, utemeljen na višedecenijskoj propagandi i normativizaciji jednog ideološki generisanog izraza.

IN4S