Ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo

0
64
Foto jutjub

Zato Ivanovićevo pisanje samo pokazuje da je, nakon „toplog zeca“ za Mitropolita Joanikija (koji mu je priređen zbog onog danas antologijskog intervjua Vijestima u kojima je signalizovao da neće biti njihov instrument u izgradnji „građanske“ Crkve u CG) sada kanonada okrenuta ka patrijarhu Porfiriju.

Piše: O. Darko Đogo

Jedan od sigurnih pokazatelja nezavršenosti savremenih kontra-identiteta ili negativnih identiteta (identiteta zasnovanih na negaciji nekoga, i to najčešće: sopstvene prošlosti koju predstavljaju sunarodnici koji nisu prošli proces konverzije) jeste neprekidno referisanje na svoj stari identitet u agresivnom ključu: nekada na pasivno-agresivni, „mek“ i „širok“, „građanski“ i „evropski“ način, nekada na otvoreno agresivni, brutalan, prostački način. Ipak, razlika je samo in modo a ne in substantia: bilo da maju potrebu da pljunu, bilo da slome ogledalo u kome su nekada vidjeli svoje lice, a danas neprijatelja i bivši Srbi broj jedan i bivši Srbi broj 2 uvijek ostaju trajno vezano za svoj odraz u ogledalu od koga im pogled idu ka Srbima koji su to, ipak, ostali.

Iskustvo čitanja NDH Vijesti vrlo je slično čitalačkom isustvu većine ukrajinskih medija danas, naročito, recimo „Ukrajinske pravde“: privid raznomislija samo je kozmetički manir kojim se zapravo ocrtava jedan ograničeni politički i identitetski prostor – pisanjem za nacional-građanističke medije se tako zapravo konstituišu i osveštavaju kooridnate samorazmljuivog političkog prostora, a taj prostor je opet ocrtan jednom inherentnom dihotomijom: ono dobro, plemenito i objedinjujuće rezervisano je za „našu kuću“ (Crnu Gori, Ukrajinu), dok je ono „razjedinjujuće“, ono što „unosi podjele“ uvijek smješteno „izvan“ (u Srbiju i Rusiju). To je trik star koliko i sam grijeh („nisam ja, Gospode, već žena koju i dade…“ „nisam ja, Gospode, već zmija…“): obećano poznanje dobra i zla se uvijek dualistički raspoređuje tako da se sa „nama“ poistvojećuje „dobro“ a sa „spoljašnjim“ i „drugim“ – zlo. Otuda je za ND(H) Vijesti upravo kao i za Ukrajinsku pravdu dozvoljeno svako mišljenje dokle god je zasnovano na metafizičkim ulogama koje su unaprijed određene: dodjeljivanje metafizičkih uloga, pak, razrješava čovjeka potrebe da se zagleda u sebe – jer on „zna“ da je „prijetnja“ „spolja“ a „sigurnost“ „iznutra“.

Zato je nemoguće da ND(H) Vijesti i Ukrajinska pravda ne pišu o Srbiji tj Rusiji. Njima nedostaje autoreferentnost: kada od jedne zavičajno-kafanske mikro-kulture načinite novu „nacionalnu“ kulturu, odlično znate da će vaši kulturni i politički dometi uvijek ostati kafansko-zavičajni. Otuda tragična – istovremeno privlačeća i negativna – upućenost crnogorskih i ukrajinskih medija na Srbiju i Rusiju. Ne bodu oči samo Njegoš i Gogolj na zidu već nekad osvješćena, nekad neosvješćena „skuč(e)nost“ zavičaja koji nikako da proizvede smisao da bi bio nešto više od toga.

Čitam, eto, tako, jutrošnji uradak Željka Ivanovića o srpskom patrijarhu.

U svojoj tjeskobnoj opsjednutosti srpskim narodom, Srbijom i njenim Patrijarhom, Ivanović je ocrtao dramatično provincijalnu sliku Crne Gore danas, onako kako je vidi on i svi iz njegovog legiona (Marko 5,19), ovaj put otvoreno zavapivši nad otvorenošću duha srpskog patrijarha. U njegovom otužnom viđenju svaki čin dobre volje i otvorenosti, svaki korak ka pomirenju bez laganja i licemjerja kontrapunktiran je ironijskim prizvukom koju je samo malograđanština – kao duh i smisao Vijesti i njihovog viđenja Crne Gore – mogla da proizvede. Još jedan je to dokaz svojevrsne neuhvatljivosti srpske širine – čak i one ponekad sasvim naivne, one koja je omogućavala nastanak svih Jugoslavija – kod svih bivših Srba. U svojoj „brizi“ za Srbiju, za realitizaciju i moralnu dekadenciju – koje su bar zajedničke čitavom „regionu“, ili, da upotijebim Ivanoviću i ostalima omiljeniji izraz: koji su prisutni u čitavom srpskom svѣtu – Ivanović ne vidi da je početak vađenja sa moralnog dna najmnogoljudnije srpske države upravo započeo – započeo jednom prirodnom i nenametljivom šetnjom srpskog patrijarha, započeo jednim običnim danom Njegove Svetosti kojoj su svi Beograđani i svi Srbi i svi nevoljni – braća po hljebu i soli pojedenima za jednom trpezom. Ne vidi Ivanović – a možda baš i odlično vidi – da je beogradska litija bila najbolji pokazatelj da ni naše litije u Crnoj Gori nisu iznijeli njegovi novinari, crnogorski „građanisti“ i ostali koji su se za nama šlepali da bi se nakon 30.8. preko Vijesti inkorporirali u tzv „Vladu“ Crne Gore, kako bi od poreza uživali privilegije a obezbjeđivali kontinuitet depolitizacije čitavog jednog naroda. Jer: eto, čak i „mrskom“ Beogradu postoje litije koje su oduvijek bile i jedino imale smisla kao svesrpski događaj a ne kao zamijena Prve porodice Drugom.

Ne vidi i ne zna – sve ono što vidi i zna Željko Ivanović. A možda zaista i ne vidi, možda je njegov duh, i pored beogradskih studija, ostao trajno ogrnaičen ljubavlju prema Gospodaru, jednim bolno-čežnutljivim odnosom prema Vladaru koga on mora naći i u Srbiji, koga mora konstruisati u svojoj svemoći, u božanstvenosti i nesmjenjivosti, na podobije svoga Gospodara, iako je Srbija za ovih tri decenije promijenila nekolikko prredsjednika i „svemoćnika“. I promijeniće ih, ako Bog da, još mnogo, jer ona nije dvije kafane, dojč i nametnuto mišljenje – u Srbiji i srpskom svѣtu i samo tamo čovjek može imati svoje mišljenje i biti i protiv i za, i opominjati kada se ne slaže i biti zadovoljan onim dobro urađenim. Valjda je zato neshvatljiva i širina i um srpskog Patrijarha kao čovjeka koji rado ugošćava i kada mu dođete da – u stilu nedorečenih ljudi – „intervenišete“ za ono što već svi znaju i želje, ali čovjeka koji poznaje red među ljudima. Širina čovjeka koji ima i jasnu i nedvosmislenu riječ o Kosovu i Metohiji – tome identitetskom hronotopu koji je u vječito iščašenoj perspektivi mnogih od kontaminiranih Vijestima u isto vrijeme identitetska vertikala srpskog (i crnogorsko-srpskog) naroda ali i simbol vazalne „takomornosti“ kao zamijene za istinski etos. Neshvatljivo je to tamo gdje ne postoji polifonija političkog već samo interesno-identitetsko pregrupisavanje unutar crnogorskog bloka i aksiomatska depolitizovanost Srba.

Zato Ivanovićevo pisanje samo pokazuje da je, nakon „toplog zeca“ za Mitropolita Joanikija (koji mu je priređen zbog onog danas antologijskog intervjua Vijestima u kojima je signalizovao da neće biti njihov instrument u izgradnji „građanske“ Crkve u CG) sada kanonada okrenuta ka patrijarhu Porfiriju. Nije to nešto oko čega će se sam srpski Patrijarh, između služenja liturgije (liturgija, ne zaboravimo: narodno djelo, služba naroda) i služenja narodu nakon liturgije naročito zabrinuti: njegova je briga, kao svakog istinskog monaha, ona za čitav svijet, za sve: dobre i loše, velike i sitne duše, pa među njima i za Ivanoviće.

Jer kaže ona pjesma iz naslova ovog teksta:

„Pamtim samo sretne dane
svi su drugi magla, san
samo onaj koji valja
u lice je upisan“

IN4S