Đavo je u detaljima, Bog u cjelini (povodom teksta R. Ljušića „Ne verujte Crnoj Gori“)

0
98
Foto jutjub

„Čitava izdaja srpskih stremljenja, nada i očekivanja koje se desilo od 30.8. naovamo – a koje nije ni prva, ni posljednja borba koju moramo da dobijemo da nam se srpske mošti Sv. Vasilija i Sv. Petra ne vrate u naš okvir u kome nećemo prelaziti nikave „granice“ stvorene da nas razdvajaju – iskorištena je da se jednim jeftinim i najprizemnijim psihološkim mehanizmom (onim odustajanja od zajedničkog života uvrjeđenje mlade) opravda sada „srbijanska“ pozicija protiv srpskog integralizma“.

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Jedan od mojih rumunskih poznanika neprestano mi je zahtijevao da mu pišem o dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavija. To mi, svakako, ne bi bio problem da on nije tražio specifičan model pisanja: „znam“, kaže, „da se ljudi u suštini i vole i sarađuju, nemam vremena da čitam o tome. Piši mi samo zažetke konfliktnih odnosa danas i njihovu istoriju“. Tu se negdje završio naš odnos. Iako smo se i kasnije viđali na nekim od konferencija, nikada nisam našao ni volje, ni načina da mu ispunim želju, a zbog lične mentalne higijene i duhovnoga zdravlja (vođen onom opomenom starca Pajsija o muhama i pčelama i šta svaka od njih može da nađe i na livadi i na đubrištu), nisam želio da preuzmem ulogu koju hrišćanski doživljaj svijeta pripisuje samo demonskim bićima, uvijek spremnim da sažmu ljudske slabosti i konflikte.

Naravno, to ne znači da neko drugi ne bi bio spreman da učini tako nešto. Evo, recimo, najnovijeg članka R. Ljušića pod nazivom „Ne verujte Crnoj Gori“. Stavovi koje je R. Ljušić u njima iznio nisu novi i ranije su nam poznati. U pitanju je jednostrani niz iz konteksta izvađenih istorijskih podataka koje bi vrlo rado, vjerovatno, potpisali i dukljansko-„crnogorski“ istoričari Adžić, Andrijašević ili Papović. Bilans je to tužnog i vječitog srpsko-srpskog spora u novome vijeku, koji Ljušić – opet u maniru HRT-a, N1, pominjanih „istoričara“ i svih ostalih verzija ustaške pravaške ideologije – naziva „srbijansko-crnogorskim“ sporom.

Ljušić se trudi – kao što se i inače trudio – da svoj u suštini avnojevski stav koji on istorijski identifikuje sa obrenovićevskim srpskim izolacionizmom a opravdava zaista nedostojnim postupcima i rezonima kralja Nikole (koji, kao i svi srpski vladari, nije mogao da se otrgne od vlastoljublja) opravda i projektuje u današnji moment. Tako se konstruiše narativ o dugogodišnjem, u suštini „izdajničkom“ mentalitetu crnogorskih Srba – naroda koji jeste zbunjivan (i danas je! Mnogo!) raznim identitetskim eksperimentima i pritiscima, ali narodu, srpskom, istinskom, koji se upravo u svojoj borbi za svoj opstanak i identitet okretao Srbiji i Srpskoj tokom cjelokupnog vremena gutanja suzavaca i žiljenja u aparthejdu. Naroda koji je i sam trpio i trpi i asimilaciju i depolitizaciju i posljednje što mu treba jeste lažno „obrenovićevstvo“ a zapravo avnojevstvo R. Ljušića. Da li bi vrijedilo odgovarati Ljušiću nizom činjenica o tome da su njegovi uvidi pogrešni? To bi bilo moguće kada bi se cjelokupna istorija srpske Crne Gore – a takva sve do 20.vijeka jeste cjelokupna njena istorija – kao i istorija Srbije i svih srpskih zemalja mogla staviti u niz, poput njegovog niza međusobnih nesporazuma, sebičnih inetersa i zađevica.

To napropsto nije moguće jer problem sa Ljušićevim tekstom nije u tome što je on tek tako lažan već jer je polulažan, ona otrovna smjesa tačnih podatka i pogrešnih interpretacija, tačnih podataka izvađenih iz konteksta. To je ona „polulaž“ gora od svake laži, kako bi rekao patriajrh Pavle. U pitanju je sramotna apoteoza – podjednako defetistička i kapitulantska – jednog istorijskog procesa kojim se Crna Gora odvajala od Srbije i ostatka srpskog svѣta, samo sada „sa druge“ (mada zapravo iz iste, avnojevsko-kominternske) strane. Čitava izdaja srpskih stremljenja, nada i očekivanja koje se desilo od 30.8. naovamo – a koje nije ni prva, ni posljednja borba koju moramo da dobijemo da nam se srpske mošti Sv. Vasilija i Sv. Petra ne vrate u naš okvir u kome nećemo prelaziti nikave „granice“ stvorene da nas razdvajaju – iskorištena je da se jednim jeftinim i najprizemnijim psihološkim mehanizmom (onim odustajanja od zajedničkog života uvrjeđenje mlade) opravda sada „srbijanska“ pozicija protiv srpskog integralizma. Ako je i od Ljušića, mnogo je! Ako Ljušić nema interesa, volje, snage, uma, duše da se bori za moj srpski narod u Crnoj Gori, za njenu prošlost, sadašnjost i budućnost, neka odustane u svom defetizmu i provincijalnom mentalitetu avnojevsko-pašalučkom, ravnočasnom protivniku integralizma poput avnojevsko-nahijske manijakalne egocentričnosti mnogih u Crnoj Gori danas (od neoustaša do „Srba“ zelenaških i dualističkih pozicija). Iliti, jezikom njegovog teksta: ne varajte se: nema nikakve razlike između Đuakonovića/Krivokapića i Ljušića koji bi da se Srbi i Srbi razdruže i žive paralelno u svojoj srbijanštini i crnogorštini. Integralizam, pak, zahtijeva mnogo žrtve, više razumijevanja, odanost Cjelini i to: Cjelini Božijeg Bića, cvjelini istorijskog bića srpskog naroda u svim njegovim eophama i na svim prostorima, cjelini borbe za to biće, kako bismo, gledajući Oči iznad nas, i sami jednog dana stali u potonje redove u Nebeskoj liturgiji iste takve Srbije – ne obrenovićevske, ne avnojevske, ne današnje, već one nadvremenske i svevremenske, nadprostorne i sverpskoprostorne. Da je nju imao u vidu, Ljušić bi znao da je ono što je napisao sramota.
Jer đavo jeste u detaljima – onima koje je on nabrojao.
A Bog u Cjelini.

IN4S