Dobri demon (a)simetrije

0
28

U svojoj civilizatorskoj ulozi dobrog demona krenuli i da brane Nikšić od Marka Kovačevića. Konstrukcija optužbe treba da bude takva da – brani se, ne branio se – Marko može samo da potvrdi optužbu. Jer optužba je ona konstruisana već stotinama godina. Kada god te neko optuži za „velikosrpstvo“ – ne pomaže odbrana jer je odbrana od optužbe već prihvatanje legitimnosti. „Nisam velikoSrbin već Srbin“ već mentalno pristaje na to da neko „velikosrpstvo“ postoji.

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Džefri Rasel, u svojoj, na žalost, na srpskom jeziku nikada ponovo štampanoj knjizi o Đavolu, navodi jednu zanimljivu i čestu protivrječnost koju savremena kultura sugeriše čovjeku: to je kulturološki fenomen „dobrog đavola“ – poznat još od mita o Faustu („a želeći zlo, ipak činim dobro“).

Naime, po srijedi je ubjeđenje da demonska sila ipak može imati neku konstruktivnu ulogu, da može poslužiti čovjeku, da čovjek – naročito dobar čovjek, može nekako iskoristiti čak i demonsku silu. Rasel primjećuje unutrašnju protivrječnost ovakvog gledišta: ma koliko da protestna kultura moderne želi da identifikuje sopstvene porive sa likom jednog „dobrog đavola“, američki religiolog će emfatički nacrtati besmislenost jednog ne samo kontradiktornog pojma („suština demonskog je zlo, pa je dobro zlo nemoguće“) već i jedne duhovne (predis)pozicije: smješanost dobra i zla, to toliko propagirano iskustvo (post)moderne u suštini pretpostavlja stalnu stopljenost prespektiva, izvjesnu maglu u kojoj se, opet, krije demonsko: maglovitu nesigurnost oko nas nastanjuju podjednako legioni obezličenih nepomenika koliko ih ima i u mraku.

To je iskustvo ne samo novozavjetno – ono je konkretno življeno. Na primjer, u asketskoj književnosti: podvižnika će često napustiti demon bluda ako ga je srebroljublje sasvim ovladalo. Možda je još neposrednije iskustvo naših đedova: iako je ideološka konstrukcija simetričnih neprijatelja insistirala na izjednačavanju Jugoslovenske vojske u Otadžbini koju je predvodio čovjek koga su SAD odlikovale za organizaciju jednog porketa otpora i spasavanje hiljada oborenih savezničkih pilota i jednog genocidnog zločinačkog pokreta (onog ustaškog), stvarnost nije bila takva.

Za vrijeme i nakon brutalnog obračuna, kao „zlatna sredina“ ili „dobri policajac“ bi se pojavljivali domobrani i razni lokalni elementi koji su nerijetko ranije i sakupljali svijet predodređen da u hercgovačkim i crnogorskim srpskim jamama padom u bezdan uzelti u Carstvo nebesku, u Nebesku Srbiju. Pojavio bi se pokoji „dobri demon“ da „utješi“, da „upita“ preživjele „što vam je bilo potrebno sve ovo?“ (a „ovo“ bi bilo: bivanje Srbinom). Da ponudi „srednji put“, onaj „razumni“: u Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Trik star koliko i čovjek. Od demona koji tuče liječi će nas demon koji će nam ponuditi asimilaciju. Jedino su demoni pretplaćeni na onu sigurnost da ih demoni ne tuku.
Tako i Srbima u Crnoj Gori. ND Vijesti izgleda, odlučila da je dosta bilo da jedna marčna sila tuče. Već dugo se nude da „pomognu“. Da „razumiju“. Pritom su malo i pljuvale Vladiku (danas Mitropolita) Joanikija. Konstrusale Beograd – iz koga mnogi od njihovih saradnika ne izbivaju – kao arhineprijatelja ne samo Crne Gore (u svim njenim polisemantikama) već – ni više ni manje nego – Srba u Crnoj Gori.

U svojoj civilizatorskoj ulozi dobrog demona krenuli i da brane Nikšić od Marka Kovačevića. Konstrukcija optužbe treba da bude takva da – brani se, ne branio se – Marko može samo da potvrdi optužbu. Jer optužba je ona konstruisana već stotinama godina. Kada god te neko optuži za „velikosrpstvo“ – ne pomaže odbrana jer je odbrana od optužbe već prihvatanje legitimnosti. „Nisam velikoSrbin već Srbin“ već mentalno pristaje na to da neko „velikosrpstvo“ postoji.

„Nisam četnik“ već podrazumijeva da je jedan rojalistički pokret otpora kriv za svoju nesretnu končinu – onu za koju je kriva i „Armija krajova“ u Poljskoj ili komunisti u Heladi. I da zaista čitave jame pune kostiju jedne nesretne vojske i dalje ne zovu da ih opojemo, da možemo da sahranimo ljude kojih se danas po staroj Crnoj Gori ponekad i potomci odriču i zaboravljaju – možda bi sva ta bol mogla postati apstraktum. Ovako: nisu. I zato: u konstruktu „antifašističke“ stvarnosti političkog entiteta istoimenog negdašnjoj srpskoj kraljevini – konstruktu kome se svakih malo omakne frojdovska „borba protiv antifašizma“ – stvar je mentalne higijene ne pristajati na „dobrog demona“ NDH Vijesti.

Na iluziju – odveć skupo plaćenu u srpskom narodnom, crkvenom i političkom bloku – da postoje magični zapisi i saradnje sa „korisnim“ nepomenikom.

Duhovno iskustvo tvrdi suprotvno. U saradnji lukavogo i čovjeka nikada još nije nadvladao čovjek. Njegov je „problem“ ne čovjekova ograničenost i slabost već upravo ono veličanstveno. Čovjek, za razliku od Manipulatora, ima Lice. A Bog upravo traži Lice. Demon ga nema: on ne razumije ni Boga ni čovjeka, ni Bogočovjeka. NDH Vijesti su „koncern“. Biblijskim jezikom „legion“. Marko 5,19.

IN4S