„Ovako: mjesto u kome je rođena moja majka stalna je tema svih parlamenata u „regionu“. Ona je tu rođena voljom Božijom, ili bar promislom. Neko bi rekao slučajno. O njenom mjestu rođenja znamo samo jedno: o njemu se ne raspravlja slučajno. Ni slučajno!“
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Kako negdje zapisa Ivo Andrić: negde se čovek mora i roditi. Njemu se to ponekad zaista činilo, ako ne kao slučajnost, a ono bar kao volja ćudljivog Demijurga, koja čovjeka baca, mimo njegove volje, uključujući ga u život veći od njega, ali i život koji jeste njegov, čovjekov. Tako se – postmodrnistički „slučajno“, andrićevski „negde“ ili hrišćanski: logosno moja majka rodila u Srebrenici, u mjesto Klotjevac koga, koliko znam, više nema (potopljeno je prilikom izgradnje neke od brana u vrijeme kada su đedovi ekološki svjesne populacije bili klasno svjesni). Moj đed, majčin otac, najbolji čovjek koji se ikada rodio, dobio je mjesto šumara, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva i trogodišnjeg služenja u vojsci. Kako se u to doba nije moglo šaljivo i fleksibilno odnositi prema državnoj službi, đed je tražio premještaj sa rodnog Trebevića (gdje se rodio pokojni ujak, druga rajska duša). Ili ćeš se zamjeriti Državi, ili kumovima i rođacima: tako se majka te 1955.rodila u Klotjevcu. Eto, slučajno, namjerno, potrebom službe ili Božjim prstom, moja majka je rođena u Srebrenici.
U doba dok se lična dokumenta nisu mogla izvući na svakom mjestu u Republici Srpskoj, mi smo u nekoliko navrata morali po njen rodni list u Srebrenicu. Tako sam nekoliko puta bio u toj varošici koju svega desetak kilometara odvaja ili spaja sa Bratuncem. Bratunac, Srebrenica… I danas je to više od prostih imena… Imena koja su sinonimi za bol, stradanje, patnju. Tako blizu, a tako drugačije odzvanjaju.
Ljudsko stradanje je, na žalost, beskrajna priča. Ujedno i lična i kolektivna, sjećanje i zaborav i priča o sjećanju i zaborav. Zato ih neću komentarisati. Svako ima pravo na svoj bol. I kao što ne želim da mi neko daje razloge i kontekstualizacije mojih bolova i trauma, mojih jama i koncentracionih logora, mojih Korita, Prebilovaca, Jasenovaca, Kragujevaca, Surdulice i Dola pivskih i Velike, ne komentarišem bol drugog čovjeka. Bol je bol. Ne cjelivam i ne sabiram srpske predačke mi kosti da bih njima nekoga gađao već da bih ih u kivotu držao, dok ne ustanu ovi moji nedorasli prađedovi, ono dijete iz svakog hercegovačkog sela, od Prebilovaca do Dola pivskih, kome se ime i pol ne zna te ćemo ga saznati onda kada više to ne bude presudno… Čekam vaskrsenje mrtvih, cjelivam i sjećam se. Toliko.
U političkim zajednicama, opet, žrtva postaje simbol. Identitet, onaj koji nas određuje. Zato je gotovo neminovno da se o žrtvama ponekad nešto i kaže i u tom prostoru dogovorenog nesporazuma. Ali kada žrtva postane kamen, moja ili tuđa, nju kamenobacač pretvara iz svetinje u municiju.
Svaka politička zajednica počiva na minimalnom konsenzusu o nečemu. Svaka politička zajednica se dogovara šta je za nju minimum pijeteta. Svaka od avnojevskih tvorevina koje su u međuvremenu postale pseudo-države, konstruisana je sa minimumom nametnutog pijeteta: šta se imalo poštovati trebalo je da se utvrdi mimo njih. Iako su sve od reda imale i svoje rane i jame. Ali istorijsko iskustvo nije važno. Trebalo ga je saopštiti, normativizovati, uspostaviti, nametnuti. Kroz jedno ime. Kroz jedan sadržaj. Nema veze, čini se projektantima minimuma konsenzusa, što je i samo to ime moglo da izazove protivjerčna osjećanja kod naroda koje bi trebalo ponovo izbrisati pa konstruisati (uključujući i srpski narod kome i sam Hobsbaum priznaje da je bio narod prije konstrukcije savremenih nacija). I tako svakog proljeća počinje festival legalne srbofobije i nasilnog normatizovanja etike jedne žrtve. Bojali smo se nekada čovjeka jedne knjige. Kako da se danas niko ne boji čovjeka jedne knjige o samo jednoj žrtvi? Ne boji jer ne treba da se čuje polifonija naših bolova.
I tako dolazimo do apsurda. To jedno ime onda obilazi svoju redovnu političku turu. Po „regionu“. Turu koja treba da zaguši lelek svih drugih majki. Da posluži ko zna kom poslaniku da iskaže svoju lojalnost na jednom mjestu i žrtvi već političkoj korektnosti nametnutoj iz Centra. I ljudi prilaze na poklonjenje. Najmanje radi žrtve same.
Efekat tog poklonjenja je takav da svaki put para tkivo čak i ovih para-država nastalih na krhotinama dvije iluzije koje su Srbi stvorili. I što je najparadoksalnije: isti akteri žele da konstruišu te para-države kao granice, kao autoreferentne sisteme. To su ljudi koji likuju kada mi neki sveštenik i(li) Srbin iz Crne Gore ili Srbije u naponu neosvješćenog neslaganja sa nekim mojim malim stavom poruši naše veliko stanovište i kaže: „nije Srpska isto što i Crna Gora!“ ili „ko si ti, Bosanac, da komentarišeš Srbiju!“ Ali, eto, kada se ta tragedija srednjevjekovnog rudničkog mjesta prenese po čitavom „regionu“, pa (njima bi valjda bilo u tom kontekstu prihvatljivo) i po čitavom srpskom svѣtu, to je onda u redu. Kada bi se Srblji mogli ujediniti samo u tome da nisu isti svugdje ni u čemu osim u esencijalnoj krivici i podljudskom statusu – za sve ostalo je dobro i uputno da su svi posebni i zaboravni!
I tako, čitav dan u parlamentu političkog entiteta istoimenog nekadašnjoj srpskoj kneževini/kraljevini prođe zbog mjesta u kome se rodila moja majka. Ni Kuča, ni Pipera, ni Dola, ni Velike, ni tih i mojih mjesta stradanja – jer sve moga roda jeste moje. Ljudi moraju da praštaju ako hoće da se ne istraže, da u jednoj zajednici nađu minimum smisla. To insistiranje na esensijalnoj krivici, neprijemčivoj za pokajanje, kao da govori da je od konstrukcije svih tih političkih zajednica onima koji deru po ranama bitnije da one ne budu srpske, makar i nikada i ne bile države. Da su ikada poželjeli da imamo minimum pogleda, pustili bi sve da zaista oplakuju svoje žrtve. Tako bismo svi našli malo mjesta da budemo ljudi. Ni manje, ni više nego neko drugi.
Ovako: mjesto u kome je rođena moja majka stalna je tema svih parlamenata u „regionu“. Ona je tu rođena voljom Božijom, ili bar promislom. Neko bi rekao slučajno. O njenom mjestu rođenja znamo samo jedno: o njemu se ne raspravlja slučajno. Ni slučajno!
