Darko Ristov Đogo: Zar više vjeruješ svojim arhijerejima, nego našim Vijestima

0
26
Foto jutjub

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nije Vladiku Joanikija na Cetinje poveo duh masivno halucinirane gordosti već težina zadatka: nema danas u Srpskoj Crkvi nijednog Mitropolita – a oni su svi isti, u Zagrebu, Sarajevu, na Cetinju – da mu je vazduh blagonaklon od kako se probudi. Pa gdje je najteže – a ne najviše – biraj najbolje

Neka znanja – zapravo, većina vrijednih znanja – ne dolaze iz dara predviđanja već iz istorijskog iskustva kao kazivanja o konkretno življenom životu. Zato rečenica „znao sam ko da će Sveti arhijerejski sabor izabrati Vladiku Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog“ ne govori ništa o mojoj moći predviđanja. Nemam je. Ne govori ništa ni o (crkveno) obavještajnim podacima i tajnim saznanjima. Nemam ih niti želim da ih imam niti im vjerujem.

Bezvrjedni su. Ništa ne govore osim o onome koji ih sakuplja: poluinformacije svjedoče polučovjeka koga ne interesuje znanje vjekova, već polovična istina, kako bi rekao patr. Pavle, gora od svake laži. Ne, nisam ni mislio na lokal-rasističko ubjeđenje nas dinarskih Srba svih fela da neko „naš“ mora biti na „tako visoko mjesto“.

Nije Vladiku Joanikija na Cetinje poveo duh masivno halucinirane gordosti već težina zadatka: nema danas u Srpskoj Crkvi nijednog Mitropolita – a oni su svi isti, u Zagrebu, Sarajevu, na Cetinju – da mu je vazduh blagonaklon od kako se probudi. Pa gdje je najteže – a ne najviše – biraj najbolje.

Više svjedoka mi kazuje kako sv. Patrijarh Pavle nije volio brzinu u saborskim odlukama: „ako je taj čovjek svet, moli mu se, a ako nije, ne žuri da ga upišeš u kalendar, ne može to tako. „Nije to priča o raspolaganju vremenom u vremenu kada ono raspolaže ljudima. To je stav čovjeka koji gleda vijekovima u ono što se njemu događa. To je Sabor.

Sabori, inače, nisu događaji mirnog karaktera, gdje stari đedovi u mantijama čitaju dosadne dokumente i žvaću svagda iste slogove. Ne: sjećamo li se samo prasabora, onog Apostolskog, iz 55.g. „poslije ne male raspre“. Znamo li za onaj detalj iz žitija sv. Nikolaja o ćalauški Ariju? Stvarni poznavaoci crkvene istorije znaju kakve je sve drame bilo na vaseljenskim saborima. Za neke od njih, poput Halkidonskog sabora, danas znamo da su ih vodili ni po čemu epohalni bogoslovi, ali su njihove odredbe vjere i etosa danas naš identitet: ne samo ono što vjerujemo, nego ko jesmo.

I zato imam povjerenje u Sabor. Znam da ti ljudi pamte vijekove. Da znaju ono što mi ne znamo ne kao ljudi, ne kao nadljudi, već kao Sabor. Jer, veliki su i sveti i Pavle i Atanasije i Amfilohije, ali je mudrost tog Sabora znala da će biti bolje da Pavle bude Patrijarh srpski, Atanasije episkop hercegovački, Amfilohije mitropolit crnogorski. Zamijeni im mjesta: to ne bi bilo to, put kroz ona vremena. Ne bi se ove srpske zemlje naš, taj srpski svѣt, ta vaseljenica naša divna, od surduličkih do prebilovačkih mučenika i od Koštane preko Luče mikrokozma do Pilipende onako prosvijetila. Trebalo je tako.

Sabor je to, pamtivjekovni um i srce Srbinovo.

Beogradski sabor. Beograd: ta prestonica naša, taj vječiti krivac i metafora svega što nam se stavljalo na pleća. Grad koji se i sam bori za dušu jer kada voliš bez potrebe da ti se vrati, srce otvaraš i za rane. Koliko je samo nepovjerenja i mržnje doživio proteklih dana?

Jeste: svi bismo voljeli da je štošta u njemu bolje. Ali ta endemska esencijalna krivica Srba koju je svaki naš neprijatelj smjestio u Beograd čini ga imenom više nego mjestom, drugim imenom naroda kome je prestonica. Jer jedan narod čini narodom zajednički doživljaj istorije, geografije i smisla u njima. Nije jedna konverzija iz Srbina (nekad i preko nadSrbina) u neSrbina započela samorazumljivom ‘krivicom’ i ‘agresijom’ Beograda. Kriv je Beograd: on zaista tako zarobi nas dinarske Srbe da uglavnom ostajemo u njemu omađijani njegovim ulicama i ljudima. Eto, uprkos mnogim bojaznima, nije nam zarobio Vladiku Joanikija, ni kada bijaše izbor Glave Srpske Crkve, nije ga oteo ni danas. Beograd je za plemenita čovjeka grad najplemenitijih ljudi i našeg Sabora.

Za one baždarene na sitne mjere, nano-uma i nano-srca, stvarnost nesavladiva i zato uvijek kriva. Jeste, ponekad je i Megalopolis sami. Ali čak i u njemu takvom, Sabor ove jasenovačke Crkve čini da sve ima smisla i da ga svjedoči.

Onima koji su do juče uznemireno prihvatali demonsku misao iz kuloara drugofamilijaške produkcije o zlom Beogradu od koga će da nas brane kripto-ustaše, pored zajedničke nam radosti što gledamo visokog Srbina iz Banjana na prestolu sv. Petra, predstoji da se zapitaju jesmo li isti narod. Ako više vjerujete njihovim Vijestima nego svojim arhijerejima.

Ali prolazni je čas to bio.

Sada je trenutak radosti.

A ti… „veseli se srpski rode!“