Samardžić i Pobjeda pokazna vježba SHIZOFRENIJE IDENTITETA: Svetosavlje ŽIVA VEZA SRBA SA SAMIM SOBOM, a takvi Srbi nepotrebni i avnojevskoj Srbiji i avnojevskoj „Crnoj Gori“

0
20

„Na ontološkom planu, ono je podsjećanje na moral, na to da neka norma, među ljudima, mora da postoji, da nas lik Svetog Save obavezuje i ka prošlosti i ka sadašnjosti i ka budućnosti. Drugi razlog je onaj političke prirode: Svetosavlje je i dalje živa veza Srba sa samim sobom, a takvi Srbi su nepotrebni i avnojevskoj Srbiji i avnojevskoj „Crnoj Gori“

Izvjesni profesor istorije Filozofskog fakulteta u Beogradu, Nikola Samardžić, iznio je niz skandaloznih tvrdnji na račun svenarodnih litija u Crnoj Gori, svetosavlja i Srpske pravoslavne crkve. On se u intervjuju datom novinarki Tamari Nikčević za Pobjedu, pored toga, dotakao i odnosa između Srbije i Crne Gore ali i spoljne politike „velikih sila“ prema Balkanu.

Samardžić je, između ostalog, istakao kako su litije bile antidemokratskog i antisrpskog karaktera, te da ih je osmislio mitropolit Amfilohije sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, dok je svetosavlje nazvao nazvao „ideologijom inspirisanom nacizmom pod uticajem ruske antisemitske emigracije“.

Upitali smo profesora Bogoslovskog fakulteta u Foči i Istočnom Sarajevu, o. Darka Đoga za komentar povodom ovih napada iz srpske prestonice, i to od strane osobe koja se bavi istorijom (naukom koja mu, očigleno – služi za iznošenje opskurnih političkih i propagandnih tvrdnji zasnovanih na lažima) i predaje srpskoj omladini na državnom fakultetu.

Kako je Vaskrs dan kada se, nakon višesedmičnog posta, valja malo i nasmijati, za najnoviji (tragi)komični materijal za pošalicu pobrinuli su se Nikola Samardžić i Pobjeda. Već kombinacija sagovornika i medija nije nam ostavljala ni promil sumnje da će glavna tema biti Srbi, a zajednička pozicija – politička, pseudo-istorijska i pseudo-civilizacijska – ona briselovska. Možda je jedina istinska korist od Samardžićeve kombinacije poluintelektualističkih uvida u savremenu geopolitiku (osim one da ponekome dukljaninu ali i korisniku medijskih narkotika iz spektra Druge familije omogući dnevnu dozu „kulturne“ srbofobije) ta što se prof. Samardžić eksplicitno postavio kao portparol snaga koje su bombardovale srpski narod 1995. i 1999. godine. Sve ostalo je, kako rekosmo, pomalo komično, ali još više tužno, kada se osvrnemo na činjenicu da prof. Samardžić i dalje obrazuje generacije budućih srpskih tumača i poznavaoca istorije„, rekao je za IN4S o. Darko Đogo.

Đogo dodaje da mu se među „bravurama“ prof. Samardžića, kao svešteniku, jedna učinila naročito zanimljivom.

„Izdvojiću je zato što na njenom primjeru možemo ujedno da vidimo kako funkcioniše sistem manipulativne kriminalizacije temeljnih pojmova srpskog identiteta i duhovnog iskustva, ali i da se uvjerimo u činjenicu da prof. Samardžić, očigledno, ne prati recentnu literaturu o onome o čemu donosi sudove. Riječ dajemo prof. Samardžiću:
„Svetosavlje je ideologije inspirisana usponom nacizma u Nemačkoj, a pod uticajem ruske carističke antisemitske emigracije.“ U ovoj rečenici ne postoji niti jedan tačan iskaz. Najprije: Svetosavlje nije ideologija već kulturni obrazac. Briselovsko viđenje geopolitike kod mnogih je, poput Samardžića, praćeno i postmodernističkim raskidom sa bilo kojom idejom, pa je svaki idejni sistem – a najprije onaj geopolitički predviđen za odstrel – potrebno proglasiti ideologijom, iako Svetosavlje ni prema jednoj definiciji ideologije to ne bi moglo da bude. Naravno, zastupnicima briselovske geopolitike kao cjelovite teorije svega nije poznat ni pojam „kulturnog obrasca“ – iako je srpski kulturni obrazac, i to upravo onaj svetosavski već eminentno opisan u djelima savrmenih teoretičara kulture i književnosti (upućujemo prof. Samardžića na knjigu blažene uspomene prof. dr Milana Radulovića „Srpski kulturni obrazac i srpska književnost“. Tamo može naći epohalnu konstataciju da „postoji samo jedan izvoran, unutra sebe konzistentan i nepromenjiv iako razuđen, a ka napolje otvoren i za različite probražaje sposoban srpski kulturni obrazac – onaj izgrađen i zasnovan na Svetosavlju i Kosovskom zavetu“ sttr. 53)„, navodi u komentaru o. Đogo.

Prema njegovim rijelima, podjednako je smiješno da jedan profesor Univerziteta nije pročitao možda najvažniju knjigu koja se u skorije vrijeme pojavila na srpskom jeziku – „Svetosavlje i filosofija života“ prof. dr Bogoljuba Šijakovića u kojoj bi vidio da je Svetosavlje – uprkos angažovanim mantrama avnojevske palanačke kvazi-elite na cijelom prostoru srpskog svijeta i šire – uopšte ni idejno, ni svojom genezom, ni unutrašnjom dinamikom nije vezano ni sa idejnim pežorativima sa kojima ga Samardžić povezuje.

„Da je čitao Šijakovića, Samardžić bi uvidio ne samo kontekst u kome se pojavljuje uobličenje ideje o Svetosavlju (iako je ono, kao kulturni obrazac starije od same riječi!) a koje je izrazito povezan sa ondašnjom savremenom evropskom mišlju, naročito sa filosofijom života Bergsona i Špenglera. Svetosavlje je – kako izvan svake sumnje pokazuje Šijaković – bilo upravo način da se srpsko iskustvo Velikog rata, stradanja, žrtve iskaže nasuprot tada, i a sada aktuelnim porivima da se osnovni pojmovi tok iskustva (žrtva, etos, zavjet) delegitimišu, rastoče i na kraju odbace. Svetosavlje se kao filosofija života kod Sv. Ave Justina ali i kod danas manje poznatih mislilaca poput Živana Marinkovića i Vladana Popovića uobličilo upravo u dodiru sa pitanjima ondašnjeg vremena i filosofije života. Ono je zato univerzalno (sveljudsko) iskustvo iskazano na srpski način. Ono je „univerzalna normativnost kojom jedna posebna nacija kroz istoriju potvrđuje sebe u univerzalnosti hrišćanskog života“ (Šijaković 127)“, rekao je Đogo.

I za sami kraj, dodaje on – ne moramo mnogo ni da se pitamo zašto su Samarcić i Pobjeda po ko zna koji put oklevetali Svetosavlje.

„Na ontološkom planu, ono je podsjećanje na moral, na to da neka norma, među ljudima, mora da postoji, da nas lik Svetog Save obavezuje i ka prošlosti i ka sadašnjosti i ka budućnosti. Drugi razlog je onaj političke prirode: Svetosavlje je i dalje živa veza Srba sa samim sobom, a takvi Srbi su nepotrebni i avnojevskoj Srbiji i avnojevskoj „Crnoj Gori“. Prisustvo Svetog Save kao siboličke figure od neprocjenjivog identitetskog značaja je istorijski nepobitno, ne samo kroz narodno sjećanje i toponime, već i u adekvatnim dokumentima. Već je nebrojeno puta ponovljena činjenica da se praznik Sv. Save nalazi u svim našim prvim štampanim knjigama od Makarijevih štampanih u Rijeci Crnojevića na dalje – Ono je prisutno i u tzv „Bosanskoj plovdivskoj knjizi“ koju je sasvim skoro priredila Lejla Nakaš (i dala joj, usput, epitet „bosanska“), manje poznatom rukopisu iz 17.vijeka koji se u konstrukciji bosanske posebnosti pokušava nekako uklopiti – sasvim paralelno pokušaju koji dukljanska istoriografija čini sa Makarijevim knjigama – iako se u svim tim knjigama spominje slavnje Sv. Save Srpskog. Ali živimo u doba post-činjenica. To što je Sv. Sava Srpski zabilježen na cijelom prostoru srpskog svijeta ne znači da nove nacije, istoriografije i njihovi avnojevski saborci neće pokušati da činjenice ignorišu a svoje besmislene interpretacije predstave kao činjenice. Zajednička im je shizofrenija identieta, u čemu su nam divnu pokaznu vježbu održali prof. Samardžić i Pobjeda čiji ćirilično logo i dalje podsjeća na dane kada su je uređivali svjesni drugovi, a današnji briselski sadržaj divno sjedoči ideološku i svaku drugu fleksibilnost shodno diktaturi centra Moći. Sve je tu komično, kako otvoriš. Pa se ne nasmij!„, zaključio je o. Darko Đogo u izjavi za portal IN4S.

IN4S