Darko Ristov Đogo: O izborima ne mislim (Marko dao dušu, nisu mu je uzeli)

0
130

– Šta misliš? – O izborima? – Ne mislim. Ne potcjenjujem političko. Određuje nam život. Ali nisam pisao ništa. Jer Marko se kandidovao, a ja sam sveštenik.

I srce se dijeli: između onoga sa kojim sam od kada ne znam za sebe, prije nego što sam saznao da sam ja ja, od kada nas je Bog stavio pod srce jedne majke u isto vrijeme. I između služenja Spasu koje kaže: ma kako neko glasao, ma koje izbore zemljske napravio, služi svima. I nisam pisao. Nisam rekao ni riječ. Na obraz mi prema bratu, na obraz mi prema Spasu mome.

Šta misliš?

Nismo izabrali. Ne biramo. Mi samo i jedino biramo između Carstva nebeskog i ove magle u kojoj jesmo, gdje se svodi na zadovoljenje nadražaja – između onoga kako nas preci gledaju, brkati đedovi u šubarama i ove ravni hiperseksualizovane slike, isprane od Smisla i metafizike.

Kakavi su ovi prvi, kakvi drugi?

I jedni i drugi uglavnom vjeruju da je sve što čovjek jeste i ima da da – ovdje i sada. Da je politika raspodjela privilegija. Da je „pravda“ relativna, „dobro“ – ono meni korisno, istina – ono što ti ja kažem, a ne ono što nam Hristos nosi.

Šta misliš?

Ne mislim. Osjećam da nas se pradjedovi stide i u isto vrijeme se mole za nas. Da smo mogli da započnemo najljepšu od svih srpskih kazivanja: da Srpsku zasnujemo na Kosovskom zavjetu, na nevesinjskoj hrabrosti, na trrebinjskoj mudrosti, na semberskoj plodnosti, na krajiškoj upornosti, na paljanskom gorštaštvu, na fočanskoj žilavosti. Na sarajevskoj trgovačkoj kulturi Jerusalima i banjolučkom šarmu. Ali našli smo sve tamne strane naših zavičaja. I sada se bori žrtva najboljih sinova Srpske: samo nam ona ne da da propadnemo, u nebeskoj liturgiji, još se mole da nam Spas dadne vremena da se dozovemo sebi. Jer ako zavoimo ovaj bljutavi amblem i himnu koja ne pjeva Bogu pravde nego Republici, ako zavolimo i prihvatimo ovu stvarnost kleptokratske elite koja je pogubila osjećaj za dobro i zlo, koja bahatost smatra silom, a potkupljivanje i ucjenjivanje maloga čovjeka – legitimnim političkim sredstvom – onda će nas progoniti njihove sjeni, ništa manje nego bečku gospodu Principovi drugari,

Mi zasad nemamo mnogo vremena. Ni izbora.

Moramo se vratiti Žrtvi- Kosovskoj, najprije. Smislu iznad svakog smisla. Onome iznad našeg života. Ne vratimo li se Kosovo – shvatanju da nas vjekovi gledaju – neće nas ni biti.

Srpsku treba početi iz početka. Iz Smisla. Iz Žrtve. Jer ovi bahati potkupljivači nisu garant našeg nacionalnog opstanka već grobari. Njihova bahatost nije naša snaga već zalog da ćemo izumirjeti bez slave.

Pogledaj paradjeda. Onoga koji je oštrio kosu. Nosi jednu kapu – šajkaču, šubaru, navrat kapu sa ocilima. Ima je jednu kapu, jednu ženu, jednu kosu, jednog Boga, jedan san, jedno Kosovo, jednu narodnost. I mnogo malih smislova znanih djeca. Ne vratimo li se smislu, neće nas biti.

Šta misliš?

Ne mislim, ali osjećam. Osjećam da je Marko dao dušu i nisu mu je uzeli. To me raduje.