Darko Ristov Đogo: De mortibus…

0
97

Ne mogu se sjetiti datuma: bilo je to onoga dana kada smo pratili majku oca Borisa. U tragediji su se susreli njena borba za nepomenom bolešću i iznenadnost smrti u magli. Potresni govor Filosofa. „Ima smrti, majko…“

Došli smo da podijelimo smrt, kao i život. I je bio tu. A onda se pojavio čovjek zvani funkcija. Došao je da izjavi saučešće.

Jeste: rođačke veze ga nisu sprečavale da bude nepravedan prema ocu Borisu. To što ga je rodila Srpkinja i što mu je sestra rođena eminentna Srpkinja nije ga sprječavalo da ne bude ono sa čime je rođen.

Ali u cijeloj toj tragičnoj sceni, u kojoj su se sabrale sve tragedije koje čovjek može da zamisli – one lične i zadesne, slučene i vjekovne – još uvijek je bilo obzira. I čovjek-funkcija je, mimo svih obzira prema živima koje je odavno zaboravio, i dalje imao obzira prema onima koji su krenuli drugim stazama, preko Granice smrti.

Ako „ima smrti i smrti“, kako je tada antički potresno na grobu sopstvene majke, glasom tragičara koji ne samo da nema ličinu, već nema ni pribježište suzdržanosti, govorio o. Boris, onda je Crna Gora oduvijek mogla da se pohvali da je u njoj antički obzir, onaj Antigonin, prema smrti – život. Smrt je obaveza.

Smrt briše sve ono što je razdjeljivalo ljude. Smrt je svačija pa je svako obziran prema smrti.
Prema svačijoj smrti. A šta reći za onoga ko je donio i svjedočio život?

Njemu je suđeno da i preko Granice bude Znak preporječni, poput Bogočovjeka kome je služio. Za života je Đed ispunjavao naše živote. Ko je bio nama – ne mogu više da kažem. Rečeno je. A znamo da je u svojoj preporečnosti bio i sadržaj života onih drugih.

Da cetinjski profesionalni zgubidani, popunjivači tiketa i ispijači vinjaka, nisu mogli da zamisle dan u kome bi prazninu svoga života nadoknadili bilo čim, osim imaginarnim kazivanjima o 1918, o njemu, o manastiru u koji nisu zašli, o Ristu koga nisu nikada htjeli da upoznaju.

A kakav bi tek život bio pijanim šovinističkim dramospisateljicama iz devedesetih, kojima još samo prezime napominje pripadnost onima na čijem jeziku pišu?

Kako bi se olupani poluspisatelj, zatočnik alkoholisanog Hrišćanstva, oglasio da nije pljucnuo po Mitropolitu? Kako bi legitimna srbofobija dobijala svoje glasove, da se nije upokojio Znakonoša preporečni?

To što ga je i dalje svako spreman da kamenuje samo nam govori – Đed nas i dalje znamenuje. Živ je. Prema njemu nema obzira kao prema umrlima. Smrt je svačija. Smrt znači: o mrtvima samo najbolje. A on nije mrtav. Izgleda. Shvataju to, izgleda, i ispod mrene mržnje.

Samo: taj sveopšti i sveljudski konsenzus da se o onim otišlim ne govori, osim ako je dobro, služi ne tome da uspostavi uspomenu na upokojenoga – uspomena je prostor poznavanja koje se samo srcem ostvaruje. Taj obzir služi upravo da obuzda one koji ostaju, da njih sačuva od onoga najnižega u njima, kako bi ih, tim obzirom prema mrtvima, i dalje čuvalo u zajedništvu obzira koji podrazumijeva polis živih.

Nedostatak tog obzira ne govori o upokojenome. Već o deficitu ljudskosti onih bez obzira. Ujedno o njihovim najskrivenijim metafizičkim strahovima, sakrivenim od sebe samoga: da je taj čovjek koji leži nepomičan živ. Ne znam kakvi su oni. Treba ka njima imati obzira.

Jer: de mortibus nihil nisi bene. Ili, jevanđelski: da ostavimo Basare da basare nad svojim basarofilima.

Frontal