Luka Radonjić: Priča iz Pljevalja

0
538
Foto fejsbuk

Od dana rasprave o spornom zakonu, događaji a kroz njih i istorija, dobili su na ubrzanju

Đe su Pljevlja? Što se ne oglašavaju masovno? Tako su nekako zvučali, uglavnom zbog izostanka informacija, prvi iskazani izrazi nestrpljenja, očekivanja i sumnji, na početku svega ovoga. „Ovoga”, jer adekvatnih naziva još nemamo. Pjesnici se moraju uključiti, ja sa poezijom ne umijem, a ime može dati samo pjesma.

Tako je, dakle, bilo na početku. Berane je izašlo prvo. Nikšićani su probili kordone. U opsadiranoj Podgorici je na Nemanjinom gradu zavijorena slobodarska trobojka. Mediji su škrto informisali ali Pljevaci su bili tu od početka. Na mostu. Dan poslije bio je još intenzivniji. Ustajali su grad za gradom, čovjek za čovjekom. I hrabra Zeta. Kad sam jednom davno gostovao na TV, na kraju emisije sam imao priliku da odaberem knjigu koju ću dobiti na poklon. I rekao sam – dajte mi nešto o Zeti. Zašto? Tako. Ne znam. Moj đed voli Zetu. I Zeta voli njega.

– Dobro, a Pljevlja? Zašto se ne oglašavaju masovnije?
Sliježem ramenima.
– Koliko je tamo Srba po popisu? Koliko?
– Masu ih je.
– Pa što ne ustaju više?

Dobro je, razmišljao sam, da su se ljudi sjetili Pljevalja. Dobro je, razmišljam, zamišljen kao da ću do Bog zna kakvog odgovora da dođem. Ne znam da li je bio drugi ili treći dan ali oni su masovno izašli. Izašli su kao iz ostrvske magle. Kao iz zaborava. I postajali sve prisutniji na svojim ulicama i u sebi samima. Kao dan koji intenzivno sviće. Kao sjećanje koje se osvježava.

– Kakve su fotografije iz Pljevalja…
– Dobro, i u drugim gradovima je masovno, ima svuda…
– Znam sve, ali oni su… pogledaj fotografije!

Fotografije koje su stizale iz Pljevalja izgledale su… prepune. Mogu li tako fotografije da izgledaju? Mogu. Pa su i utisci, osobito prvi, bili takvi. Velika, jezgrovita povorka u pokretu. Kao predvođena Mojsijem. Smjerna. Konzistentna. Uporna.
Dani su tekli, a fotografije su bile slične. Najčešće isti kadar. Isti korak. Isti pokret. Kao paradigma puta na kojem smo svi.

A onda je uslijedila ona bakljada. Predbožićna. Snimci amaterski. Zvuk kao sa radija kojem ometaju frekvenciju. Ja sam čovjek južnjak. Kada vidim masu i baklje, očekujem zvuk koji prodire kroz vazduh kao raketa, rezantan, beskompromisan, kao huk sa podgoričkog stadiona: “Duboka je Morača, kanjon iznad nje, na kanjonu varvar stoji i poručuje!” Ili neku markantnu, nikšićku epsku melodičnost, odjek sa tvrđave koji osvaja brda. Ili argentinsku, pasion latina, poeziju mase na melodičnom španskom. Očekivao sam.. Ma što god, ali ovo što sam čuo – nisam.

A iz prve, nisam dobro ni čuo šta uopšte pjevaju. Premotavao, pa pojačavao. Razaznao sam samo “Božić je!”. Ali znao sam da je Božić i bez pjesme. Ukucao sam na Jutjub i dobio rezultat: Božić je, Baja Mali Knindža. Poslušao pjesmu i ukapirao. Da, to su pjevali. Ključne riječi su Božić, Hristos, baka, prangije i “mene nema”. Pjesma je, u stvari, tužna. Bakljada, božićna pjesma i melanholija. Potpuno autentično. Ćutao sam pred enigmom koja je nudila “samo” emociju.

A onda su mi naišla sjećanja vezana za Pljevlja. Ne za grad, jer tamo nisam bio nikad. Nego za ljude iz Pljevalja, koje sam imao prilike da upoznam. Sjetio sam se lika iz srednje škole, kratko smo bili zajedno u odjeljenju na startu prvog razreda. Nisam ga vidio od tada pa sve do referendumskih vrtloga, kad sam ga sreo u Hercegovačkoj. Sjetio sam se njegovog pitanja u prolazu: “Nisi mijenjao stranu?” “Nisam”. Klimnuo je glavom i nasmijao se. Pa sam se sjetio Slobodana Radovića, koji mi je prije par godina, nakon podgoričkih protesta 2015, sa strašću i divljenjem pričao o heroju sa Košara, Predragu Leovcu, mladom Pljevljaku, Obiliću koji se borio na Kosovu, bio ranjen, došao kući i vratio se na Kosovo, gdje je poginuo. I kompletna asocijacija o gradu i njegovoj duši, stala je u tom trenutku u jednom pripovjedaču i jednom junaku.

Prisjećao sam se toga, dok sam gledao bakljadu, pjesmu i protagoniste. Odmetnute iz svake konvencionalne proslave. Suverene u svojoj melanholiji. Svoji na svome. Autentični. I postojani. Dok se dimna zavjesa podiže u vazduh, zajedno sa njihovim stihovima i ulazi u noć.

“Božić je, Božić je
pucaju prangije
i česnicu baka sprema
a mene tamo nema…“

Pjesma koju su pjevali, u tom trenutku nije mogla biti ničija, bez njihova.

Preuzeto sa Fejsbuk stranice Luke Radonjića

foto fejsbuk

Deo naslova i oprema: Stanje stvari

(Srpski talas, 22. 1. 2020)