Dešavanja u i oko Crne Gore, nastala nakon noćnog usvajanja nasilnog zakona, pokrenula su veliki broj važnih pitanja, ne samo za pravoslavni i srpski narod u Crnoj Gori već i kad je u pitanju sama država Srbija, njena spoljnopolitička orijentacija i spoljna politika uopšte. Na golo nasilje (uhapšen ceo poslanički klub!?), protivustavno ponašanje vlasti Crne Gore, izrazito diskriminatorsko i antisrpsko ponašanje crnogorskog režima, hapšenje i zastrašivanje srpskih novinara itd., nije reagovao niko od silnih naših „zapadnih prijatelja”, a ne kamoli slavnih, demokratiji posvećenih briselskih institucija, ili ne daj Bože Savet Evrope. Kao i u svim prethodnim situacijama, najveće zapadne sile pa i sama EU će na ovim prostorima podržavati sve antisrpske programe, akcije, propagandna delovanja itd. dok god su u službi suzbijanja Srba na granice pretkumanovske Srbije. Od toga se dragi prijatelji ne odustaje šta god mi radili, za nas ne važe ni kopenhaški kriterijumi, ni univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ni bilo kakvi normativni kriterijumi.
Štaviše, kao što sam često sklon da upozorim, proces evropskih integracija se koristi kao sistem ucena za implementaciju geopolitičkih ciljeva. Deo stalnih zahteva u procesu integracija jeste regionalna saradnja koja se u suštini odnosi na potpuno odustajanje Srbije od borbe za elementarna prava srpskog naroda u okolnim državama i prihvatanje njihove nasilne asimilacije u novonastale državne konstrukcije i projekte. Kako reče lider Crne Gore, njima treba narod i crkva da zaokruže državno identitetski projekat pa će ga dobiti i silom ako treba.
Između borbe za otvaranje poglavlja i borbe za zaštitu srpskog naroda u okruženju Srbija je po pravilu birala ono prvo. Treba se podsetiti da je nekadašnje ministarstvo za dijasporu svedeno na nivo uprave i da već par godina čak nema ni zvaničnog direktora, kao i da su sredstva za pomoć Srbima u okruženju drastično smanjena.
Iako se ovaj problem u Crnoj Gori sprema već godinama, a još u maju je utvrđen predlog zakona, država Srbija nije uradila baš ništa da to spreči. To što su čelni ljudi zbog neverovatnog otpora našeg naroda i crkve u Crnoj Gori i ogromne solidarnosti koju svi Srbi sa njima ispoljavaju prinuđeni da daju propagandne izjave, ne potire činjenicu da država nije iskoristila nijedan jedini diplomatski instrument koji u ovakvim slučajevima ozbiljne države primenjuju. Država Srbija koja je po Ustavu obavezna da brine o Srbima van Srbije, mogla je da pozove svog ambasadora na konsultacije, da pozove ambasadora Crne Gore, da mu uruči protest ili protestnu notu, što je mogao i ambasador Srbije u Podgorici. Mogla je takođe da protera ambasadora Crne Gore zbog izrazito neprijateljskog čina i politike prema našem narodu, njegovoj crkvi i njegovim predstavnicima, mogla je da uvede sankcije, ili selektivne sankcije rukovodstvu DPS itd. Mogla je da aktivira svoja diplomatsko-konzularna poslanstva po svetu za lobiranje, mogla je da problem iznese u Savetu Evrope, itd.
Država nije do sada uradila nijednu jedinu konkretnu akciju. Sa takvim stavom nasilni crnogorski režim dobija poruku da bez ikakvih posledica može da nastavi da suzbija prava naše crkve i našeg naroda.
Postoje i razne druge stvari u vezi sa našom spoljnom politikom i delovanjem Ministarstva spoljnih poslova o kojima ne možemo da dobijemo nikakvo objašnjenje niti da razumemo razloge. Kakav je naš odnos prema NATO, kolika je cena evropskih integracija koju smo mi spremni da platimo, imamo li mi spoljnopolitičke saveznike i koji su to, imamo li mi spoljnopolitičke probleme, izazove i rizike i koji su? O tome nažalost ne možemo ništa da čujemo, ali nije nam tačno ni objašnjeno šta je cilj i domet inače uspešne i hvale vredne akcije povlačenja priznanja Kosova. Ministar spoljnih poslova nema običaj da govori u parlamentu pred poslanicima tako da ne pamtimo kada smo u najvišem zakonodavnom telu imali debatu o načelima i praksi spoljne politike. Valjalo bi čuti npr. zašto je Srbija ispregovarala ugovor o ukidanju viza Iranu i dala dozvolu iranskim kompanijama za direktne letove, da bi se samo nakon tri meseca odustalo od svega, i ponovo uvele vize?
Kao direktor državnog instituta godinama pokušavam da nekako zamolim gospodina ministra da nas udostoji posete i da npr. organizujemo sa njim kao predavačem debatu o našoj spoljnoj politici. I on kao i recimo ministarka za evropske integracije ignorišu sve naše pozive i pokušaje da stupimo kontakt dok će naravno otrčati na poziv bilo koje prozapadne nevladine organizacije. Zašto je to tako lako ćete prosuditi sami. No ako sami ne poštujemo sebe i svoje institucije, ne možemo očekivati to ni od drugih. Nas se sete tek kad izbiju krize i problemi, i kad ovi dojučerašnji prijatelji nekako nestanu ili krenu da im rade o glavi… U međuvremenu, možemo lepo da pevamo. Od „Osman age” do „Kaljinke”.
Miša Đurković/Politika