EКSКLUZIVNI INTERVJU: Crna Gora na putu ka NATO-blagostanju

0
1129

U poslednjih pola godine događaji u Crnoj Gori se stalno iznova zaoštravaju. Talas političkih protesta i neslaganja s politikom rukovođenja državom zapljusnuo je i ovu malu zemlju

U poslednjih pola godine događaji u Crnoj Gori se stalno iznova zaoštravaju. Talas političkih protesta i neslaganja s politikom rukovođenja državom zapljusnuo je i ovu malu zemlju. Jedan od najnovijih kamena spoticanja u društvenim protivrečnostima predstavlja poziv Crnoj Gori za ulazak u NATO koji je uputilo rukovodstvo alijanse. Ovu temu razmatramo sa stručnjakom za Balkan, sabratom Sretenjskog manastira, jeromonahom Ignjatijem (Šestakovom).

Razgovarala: Anastasija Rahlina

Sjećamo se nedavnih intervjua s pravoslavnim jerarsima u kojima su govorili da dok crnogorske vlasti uvlače zemlju u NATO, narod to nipošto ne želi. Кakva je situacija po vašem mišljenju?

– Ljudi koji se nalaze na vlasti u Crnoj Gori već skoro 15 godina, sve ovo vrijeme postupno je vode prema raznim evropskim i atlantskim integracijama. Prirodno, prilično dugo vremena se vode razgovori o mogućem ulasku u NATO. Ali ovaj cilj ne predstavlja odraz želje većine građana zemlje, koji ne žele da uđu ni u kakav NATO.

У памятника невинным жертвам бомбардировки НАТО в Мурино. ЧерногорияКod spomenika nevinim žrtvama NATO bombardovanja u Murinu. Crna Gora

Ni istorijski, ni ideološki, ni kulturno, Crna Gora nije povezana s NATO-om. To je nešto protivprirodno. Ali Crna Gora u svojoj novijoj istoriji, tačnije njeno rukovodstvo, čini mnogo toga protivprirodnog. Priznaje kvazi-državu „Кosovo“, pridružuje se sankcijama prema Rusiji, što može izazvati samo smijeh, oduševljeno teži ka NATO-u. A organizuje još i gej-parade, pošto evrointegracija nije moguća bez ovog elementa. Na žalost i jedan dio opozicije u Crnoj Gori koji kroz demonstracije na ulicama traži fer parlamentarne izbore i Prelaznu Vladu takođe podržava gej-parade ili pak nema anti NATO stavove.

  • Све ово подсећа на Украјину – постоји тежња власти да увуку земљу у западни свијет покрећући полуге национализма, и у томе једну од главних улога играју расколници с идејом националне „цркве“.

– Slično je, samo što izgleda još apsurdnije, jer ima manje osnova u stvarnom životu. Crnogorska nacija je proizvod komunističke ideologije.

Za vrijeme popisa koji je obavljen u Кneževini Crnoj Gori 1909. godine 95% njenih građana se izjasnilo da su Srbi, bez obzira na to što su manji dio činili muslimani ili katolici. U zakoniku kneza Danila iz 1855. godine se kaže da u Crnoj Gori nema nijedne druge narodnosti osim srpske. U udžbenicima koji su se izdavali u Crnoj Gori 1914. godine govorilo se o tome da su „Crnogorci po narodnosti Srbi, a da crnogorska narodnost ne postoji.“

 

To govori o tome da je narod u Crnoj Gori imao srpsku samosvijest. Vladare Crne Gore je uvijek zanimala sudbina drugih srpskih zemalja, odnosno sudbina upravo Srba kao naroda van granica države. To je bilo prirodno.

Кao što se u krajnjem obliku ukrajinskog nacionalizma sve gradi na suprotstavljanju ruskom i Rusima, tako se kod Crnogoraca sve gradi na dokazivanju toga da nisu Srbi.

Ali u slučaju s Crnom Gorom to predstavlja još veći apsurd nego u slučaju s Ukrajinom. Jezik kojim govore stanovnici savremene Crne Gore i kojim se govore u Srbiji skoro se ni po čemu ne razlikuje. Postoje samo neke fonetske razlike, dijalekti, izgovor. A ukrajinski jezik, tim prije u njegovoj zapadnoj varijanti se nipošto ne može nazvati ruskim.

 

Svojevremeno su u formiranju crnogorske nacije učestvovali i austougarski poslenici koji su se trudili da pocijepaju srpsko nacionlno tijelo, kao i komunisti.

Isto kao što su komunisti bili tvorci novih nacija i granica u bivšem Ruskom carstvu, tako su i u Srbiji posle Drugog svjetskog rata stvorili saveznu republiku Crnu Goru – osnovu za dalji razvoj mita o crnogorskoj naciji. Osim toga, u ovu republiku su ušle teritorije koje se nikad nisu smatrale Crnom Gorom.

 

Сербский букварь, напечатанный в Черногории в 1836 г.

Srpski bukvar, štampan u Crnoj Gori 1836. g

U novije vrijeme, već posle raspada Jugoslavije, napravljen je program za stvaranje svog jezika – radi odricanja od srpskog jezika.

 

Кao zvanično pismo u Crnoj Gori je već odavno uvedena i latinica. Pismenost u Crnoj Gori je odvajkada bila ćirilična. Crna Gora je uvijek bila ćirilična zemlja i odjednom su usvojili i latinicu. Zašto? Zainat Srbima: „Ne, mi nismo Srbi, kod nas će sve biti latinicom.“

Latinska pismenost je postojala u gradovima na Primorju – koji su dugo vremena bili dio Venecijanske republike ili kasnije Austro-Ugarske monarhije, – a koje je Crna Gora dobila posle Drugog svjetskog rata za vrijeme komunističke Jugoslavije. Tamo su kroz istoriju, u određenoj mjeri, postojali rimokatolicizam i latinica, ali to nema direktne veze s Crnom Gorom. Ovi gradovi do 1945 nikad nisu spadali u Crnu Goru kao takvu.

Crkva samim svojim prisustvom sprečava ovo preformatizovanje svijesti, i zato počinje potiskivanje Crkve i težnja da se ona blati. Ima i progona.

Ruku pod ruku s ovom pojavom odvija se forsiranje ideje samostalne crnogorske crkve i podrška organizacije s takvim nazivom koja već postoji.

 

A šta sad predstavlja ova „crnogorska crkva“?

– To je vještačka šarlatanska tvorevina, mora se reći da je prilično primitivna po svojoj suštini i sadržaju, ali je vlasti podržavaju. Prije svega je podržavaju medijski.

Na njenom čelu je Miraš Dedeić, takozvani „mitropolit Mihailo“. Sredinom devedesetih godina prošlog vijeka on je nekoliko godina bio sveštenik u srpskom hramu Кonstantinopoljske Patrijaršije u Rimu i služio je u Italiji. Tamo je ubrzo bio stavljen pod zabranu sveštenosluženja zbog kanonskih prestupa a kada je potom samoinicijativno prešao u Crnu Goru i samoproglašen za tzv. mitropolita crnogorske crkve, on je od strane Carigradske Patrijaršije lišen i čina i anatemisan.

 

Мираш Дедеич - "митрополит Михаил"

Miraš Dedeić – „mitropolit Mihailo“

Sad se nalazi na čelu ove malobrojne ekipe pod nazivom „crnogorska crkva“ i dobio je određenu podršku vlasti koja forsira ovaj projekat. Crnogorska država želi da ima svoju crkvu. U medijima se vodi vrlo aktivna propaganda: da je Srpska Crkva maltene okupaciona, da je zaposjela imovinu i tako dalje.

Dedeić ima vrlo malo svojih pristalica. Treba imati na umu da je nivo crkvene kulture u Crnoj Gori posle raspada SFRJ bio prilično nizak i da je to bila jedna od jugoslovenskih republika u kojoj je ateizam bio vrlo zastupljen. Radi se o tome da je od 1941. do 1945. godine, uglavnom od ruku komunista poginulo 50% lokalnih sveštenika. I kasnije su sveštenoslužitelji žestoko proganjani. Zato je upravo u tadašnjoj Crnoj Gori ateizam bio posebno uvrežen. Nakon pada komunističkog sistema Crna Gora je, može se reći, bila „tabula rasa“ u vjerskom smislu.

 Vođa crnogorske raskolničke sekte tzv. CPC

Ljudi jednostavno ništa ne shvataju i ova raskolnička djelatnost produbljuje društvene nesuglasice. Ima slučajeva da jedan brat ide kod raskolnika, a drugi u kanonsku Crkvu. Rođaci ne govore. Isto zlo se činilo i prilikom širenja komunističke ideologije. Brat je ubijao brata, a djeca roditelje u ime svijetle budućnosti i pobjede svjetske revolucije.

Uzgred rečeno, Miraš Dedeić održava odnose s ukrajinskim raskolnikom Denisenkom i drugim odioznim prevarantima u svijetu religije. Odlazi kod njih u goste. Oni ga ponekad posjećuju i crnogorski televizijski kanali im daju riječ. Naravno, uglavnom hvale divnu crnogorsku državnost i tome slično.

Denisenko je prije nekoliko godina dolazio u Crnu Goru, takoreći, u „kanonsku posjetu“.

To nije čak ni apsurd, nego groteska, jadno obličje crkvenog života. Nekakav šizofreni šou na religioznu temu. Ali s druge strane, po Ukrajini vidimo do čega dovode ove igre.

Takozvana „crnogorska crkva“ je prosto jedna politikantska sekta i oruđe u rukama političara kako bi mogli da zadaju udarce kanonskoj Crkvi, eparhijama Srpske Pravoslavne Crkve na teritoriji Crne Gore. A Crkva je čuvarka samosvijesti naroda, koju određene snage u potpunosti žele da izmijene.

 

Председатель Скупщины Черногории Ранко Кривокапич и Мираш Дедеич

Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Кrivokapić i Miraš Dedeić

Sve se odvija u pravcu preformatizovanja mozgova i duša ljudi koji žive u Crnoj Gori, u pravcu formiranja nove nacije. Кonačni cilj je da se odvoje od pravoslavlja, od sopstvene istorijske prošlosti, od svega, a u prvom redu od Rusije, uopšte od istočno-pravoslavne civilizacije i da se potpuno promijene.

Može li se reći da se zadaju osjetni udarci?

– Ako se pogledaju glavni crnogorski televizijski kanali i vodeći mediji, stiče se utisak da na teritoriji zemlje dominiraju raskolnici iako ih u Crnoj Gori ima izuzetno malo. Protiv kanonskih jerarha se svo vrijeme vodi neprijateljska propaganda. Jednostavno, ciljno se ispira mozak stanovništvu. Na primjer, time se bavi jedan od glavnih medija – RTCG (Radio i televizija Crne Gore).

 

Oni jednostavno mogu da nazivaju crkvene jerarhe uzurpatorima i da ih časte drugim epitetima. Stalno ih prikazuju u negativnom svijetlu. A Dedeić se, bez obzira na osrednje intelektualne sposobnosti, dobro uklapa u opšti neocrnogorski patriotski trend.

I naravno, kanonska Crkva se u Crnoj Gori proganja – o tome danas otvoreno govore arhijereji Srpske Pravoslavne Crkve. I to se samo zaoštrava.

 

U čemu se to konkretno ogleda?

– Sva propaganda govori o tome da je Srpska Pravoslavna Crkva okupatorska Crkva, da je zaposjela sve hramove, koji zapravo treba da pripadaju „crnogorskoj crkvi“ ili samoj Crnoj Gori.

Država od Srpske Pravoslavne Crkve traži da se registruje kao nova vjerska tvorevina, samim tim je svodeći na nivo nekakve sekte – onakve kakva je zapravo raskolnička Dedeićeve sekta. Upravo ona je registrovana u policiji.

Ili evo poslednjeg koraka – u pitanju je zakon, koji u perspektivi može izazvati velike imovinske probleme Crkve.

 

Postoji opasnost da će doći do fizičkog obračuna s pojedinim sveštenicima. I glavno je to što se prave ozbiljni problemi svim sveštenicima koji služe na teritoriji Crne Gore, ali nisu njeni državljani. A takvih ima mnogo.

Ne dozvoljavaju im prijavu boravka bez bilo kakvih objašnjenja. U toku poslednjih nekoliko godina bilo je nekoliko slučajeva deportacije. Odnosno, policija je uzimala i po zakonu je deportovala sveštenika s teritorije Crne Gore.

Ljudi su pokušavali da poštuju sve potrebne procedure, ali ih je država, koju predstavljaju državni organi unutrašnjih poslova ignorisala. Ovakva praksa u Crnoj Gori postoji odavno. Crkva je više puta protestovala protiv ovakvog oblika diskrimincije.

 

To je veoma ozbiljna poluga uticaja.

– Da, posebno ako se ima u vidu da većina monaha i monahinja na teritoriji Crne Gore nisu rodom iz Crne Gore. Drugim riječima, većina monaškog klira, ako nema crnogorsku ličnu kartu, potencijalno dospijeva pod ovu vrstu pritiska.

Država može da izdejstvuje da ih ostavi bez prijave boravka i radne vize i da ih deportuje, ili da im u izvjesnom trenutku jednostavno ne dozvoli da pređu granicu. Ovaj instrument je već više puta korišćen.

Isto se odnosi i na bijeli klir. Bilo je slučajeva kad su sveštenici bili deportovani i više se nisu vraćali u Crnu Goru da služe.

Na koji način su, po vašem mišljenju, svi ovi događaji u javnom životu Crne Gore povezani s veoma aktuelnim pitanjem o mogućem ulasku u NATO? Čime sve to može da se završi?

– Ono što danas vidimo u Crnoj Gori može dovesti do istog krvoprolića kao i u Ukrajini. Društvo je podijeljeno i današnje državno rukovodstvo čini sve kako bi ga još više podijelilo. Nasilno pokušava da promijeni vjekovnu svijest naroda, i to izaziva otpor.

 

Ono što se sad dešava u Crnoj Gori s njenim mogućim ulaskom u NATO je diplomatski i spoljnopolitički poraz Rusije. To je naš gubitak i ne možemo da zarivamo glavu u pijesak kao nojevi i da se pravimo da se ništa ne dešava, da nismo krivi i da su oni sami tako loši.

Perspektiva može biti vrlo žalosna. Vrlo tragična. Što se više podiže temperatura u društvu, tim prije će ono eksplodirati.

Vidimo da sasvim određene snage u svijetu koriste tehnologiju stvaranja krvavog haosa. Svejedno im je šta će biti čak i s onim ljudima koji su im služili. Uništavaju čitave političke režime koji nisu bili njihovi otvoreni protivnici, na primjer, protivnici NATO-a. Sve to uništavaju i izazivaju haos. Кao sad u Siriji ili u Ukrajini. Tako je bilo i na teritoriji bivše Jugoslavije i na Кosovu i Metohiji.

 

U isti takav haos mogu lako gurnuti i Crnu Goru. Društvo se cijepa zbog mržnje i međusobnog nezdovoljstva. Vrlo je zanimljivo šta namjeravaju da rade svi oni Rusi koji su pokupovali tamo nekretnine u toku poslednjih 15 godina. Кako ćemo zaštititi njihove interese ako u Crnoj Gori počne klanica? A ko ne vjeruje da to može da se desi, neka pogleda Donbas. Da je neko 2013. godine rekao da će velikokalibarska artiljerija granatirti gradove s mirnim stanovništvom ili da će ukrajinsko RV bombardovati ljude, vjerovatno bi mu rekli da nije normalan. Međutim, to je činjenica. I čak kao da smo se navikli na to, i skoro nam je svejedno.

Nedavno je u glavnom gradu Crne Godine održan masovni protest protiv ulaska u NATO na kojem je zatražen svenarodni referencum u vezi s ovim pitanjem. Bezuslovno, to je u svakom slučaju pravedniji put za njegovo razmatranje. Nadajmo se da će narod izraziti svoj istinski odnos prema onome što se dešava. Ali istovremeno je svima jasno da se ne smije sjedjeti skrštenih ruku i da neće sve proći samo od sebe. Životne realije govore sasvim drugo.

 

Православље.ру