Nenad Grujičić: Čovjek je danas ogoljen!

0
1109

Nenad Grujičić, poznati srpski književnik i direktor novosadskog „Brankovog kola“ koji je nedavno u Beogradu dobio nagradu Akademije „Ivo Andrić“ za životno djelo, čiji su dosadašnji nosioci Dobrica Ćosić, Emir Kusturica, Slobodan Rakitić, Ljubivoje Ršumović i druga značajna imena, za Press govori o ovom vrijednom priznanju, kao i o tome kako današnja civilizacija „presvlači košulju“.

Grujičić objašnjava i šta je „politički jezik“ te kako će proći oni koji danas „prevode“ Njegoša i Mešu Selimovića.

– Prilikom svečanog uručenja nagrade rekao sam: U sreći se ne uznosi, u nesreći ne padaj. Naravno da mi imponuje nagrada za životno djelo, i to još s imenom Ive Andrića. O tome maštate na početku karijere, svjesni da vam se takvo nešto ne može dogoditi. A kada se ipak dogodi, onda molitveno kažete poslovicu koju maloprije pomenuh. Ispostavlja se da je u umjetnosti važno biti svoj. I tako trajati. Sve dođe na svoje mjesto ako svakodnevno treperite, odani svome talentu, ako radosno stvarate u sprezi erosa i zanata – kaže Grujičić.

To jeste istina, ali šta mislite o „voditeljkama“ i „starletama“ koje pišu knjige, kao i o TV rijaliti-programima kojima nas sa svih strana napadaju?

– Živimo u vremenu koje doživljava bolnu katarzu. Naša civilizacija presvlači košulju, kožu smisla. Prolazimo kroz granično vrijeme. Ta pojava manifestuje se kao čišćenje gnojne rane. Pa, neka se čisti dok se ne očisti, posmatrajmo to čudo okupano brlogom novih medija, koji u rukama reptil-političara služe za manipulaciju masama. Rijaliti-programi nešto su najniže što je ljudska rasa prikazala. Oni su naličje moći novih medija. To je kao kad je Tesla povikao da nam ne treba atomska energija pored energije Sunca. Ali, čovjek je pali anđeo, koji prlja i ugrožava druge. Još je Seneka rekao prije dva milenijuma: „Čovjeku od čovjeka svakoga dana prijeti opasnost.“ Sve je danas đavolski ubrzano, samo sebi grize rep i lupa glavom o zid. Gnojna katarza zguljuje nam svima čekinje, peraje i krljušti. Čovjek je danas go. A „starletske“ knjige našminkanih voditeljki u stvari su kraste koje za pola sezone otpadnu sa silikonskog lica i vrapci ih slasno pojedu.

Nema sreće i berićeta bez mladih ljudi u epicentru!
Šta bi, po vama, trebalo staviti u fokus povodom skorašnjeg 24. rođendana Republike Srpske?

– Ljudima u RS, a prije svega mladima, poručio bih da moraju otkriti svoj smisao i sreću. Međutim, ako su mladić ili djevojka, stari 24 godine, danas bez zaposlenja u RS i bez šanse da dobiju posao za koji su se školovali i spremali, to nikako nije dobro. Bez društvenog ambijenta zasnovanog na bespogovornom davanju šanse mladima da masovno rade i stvaraju Srpska će se iznutra urušiti. Politička, stranačka i birokratska kamarila odvojiće se od života i realnosti i živjeti u prividu blagostanja. A, u stvari, jahaće i likovati na grbači naroda i mladih ljudi, isisavati im krv i život. Dakle, bez mladih bića i njihovih talenata u epicentru stvaranja i života nema sreće ni berićeta. Želim Srpskoj da djeluje mladoliko i uređeno, odvažno i snažno u budućnosti.

Zašto ste u antologiji srpske izbjegličke poezije „Prognani Orfeji“ rekli da je „pjesnička riječ korektivni faktor (ne)vremena“, a našli ste vremena i da se pozabavite političarima i fenomenom ovdašnje dnevne politike?

– Pjesnički jezik nije dnevna porcija vijesti u informativnim emisijama, gdje spikerska mimika opija stanovništvo u ime trenutne vlasti. On, za razliku od političkog jezika, nije kvarna roba. Politika je napravila ratove na Balkanu i biblijske kolone izbjeglica. To se događa i u drugim krajevima planete. Pjesnici posjeduju milenijumski autoritet, za razliku od političara. Lako je raspaliti mase. Gi de Mopasan je rekao: „Patriotizam je jaje iz kojeg se legu ratovi.“ A s druge strane, Servantes veli: „Svaki čovjek je sin svog naroda.“ Otuda, opasno je kada pjesnik govori protiv svog naroda. Maternji jezik mu to ne dozvoljava.

A šta je s onima koji „prevode“ Njegoša na „crnogorski“ i Selimovića na „bosanski“?

– Svojevremeno su hrvatski stručnjaci prevodili u ijekavski izraz ekavske sonete Tina Ujevića iz perioda dok je živio u Beogradu. Time su grubo narušavali njegov precizni stih, odnosno kosmički princip talenta i zanata. Takođe su ijekavizirali i pjesme Jovana Jovanovića Zmaja. Postoje zakonitosti jezika i pjevanja, koje se ničim ne smiju narušavati, koje su starije i mudrije od svake dnevne politike-kurve. Tako i ovo sa Njegošem i Mešom dobija karikaturalne oblike. Čim tamo neki prevode u istom jeziku Njegoša i Mešu, ovi velikani više nisu njihovi. Takvi „prevodioci“ i njihovi politički mentori postaju tuđi, tuđi sami sebi, iako ih smatramo svojima jer potičemo iz istog jezika i korijena.

Da li je ispravna konstatacija da nisu propali književnost i pisci, već čitaoci?

– Pa, propala je i prodaja čestitki na ulicama pred Novu godinu. Prije četvrt vijeka to je bio veliki biznis. Sada na ulicama nema nijednog prodavca čestitki. Ali, postoje čestitke putem interneta. Nije nestala potreba da čestitamo Novu godinu jedni drugima. Dakle, duhovna supstanca ljudskog bića je neuništiva, ona uvijek nađe medijum u kojem će se ispoljiti. Konkretno, talenat je mjera svemu, bitno je da on postoji. Važne su ideje, slike i melodije koje talenat primordijalno nosi. Knjiga nikad neće nestati, kao što ni pozorište nije nestalo pojavom filma i televizije. Knjiga već nadživljava internet, koji se rasipa u prostakluk i ludilo tzv. društvenih mreža. I to je veliko polje gnojnih rana koje se cijede. I neka se cijede, ostaće ožiljci.

Kuda ide savremeni čovjek i čemu bi mogao da se nada?

– Čovjek kao nesavršeno biće u svojoj savršenosti i demijurški princip stvaranja i rušenja danas se davi u vremenu sa mnogo apokaliptičkih znakova. Zapravo, čovjek je sićušan i nemoćan. Bez molitvenog odnosa prema Bogu i osjećanja da je prolazan, čovjek je gord, nemiran i opak. Ali, sa svakim rođenjem djeteta ugledamo božje lice. To je beskrajna simfonija života. A kako odrasta, čovjek upada u mengele ljudskih grijehova. Neprestano je na iskušenjima i ispitima. Njegoš je rekao: „Što je čovjek, a mora bit’ čovjek“. Ovo je polazna stanica i Andrićevog razmišljanja o čovjeku i životu. Sačuvati čovjeka u sebi znači ostati s Bogom u savezu. Njegoš bi opet rekao: „Neka bude što biti ne može“! Dakle, neka bude ono što je čovjeku nemoguće, a Bogu moguće, i moguće onom čovjeku koji je s Bogom – neka bude volja božja.

pressrs.ba